Kolumne

Zapis o sudiji, i o nama

Sudije su ljudi koje niko ne primjećuje! Žive i rade daleko od interesovanja onih koji im ne dolaze po sudskom pozivu

Za njih se može čuti samo po skandalima koje sami sebi prirede. Mogu svoj posao da rade najbolje na svijetu, niko to neće vidjeti niti će koga posebno zanimati.

Njima se ne daju nagrade za životno djelo. Za njihov posao i njihova dostignuća nema društvenih priznanja. U njihovu čast se ništa ne dodjeljuje. Niko ih ne poziva na važne državne svečanosti i godišnjice. Njihovu smrt niko javno ne objavljuje. Oni nemaju svoj sindikat da im nabavi zimnicu, vijenac za pogreb i posmrtni govor. Nemaju svoju komoru, ni svoje udruženje, ni instituciju  koji će se boriti za njihova prava i njihov ugled. Ono što postoji ne daje znake života, ili radi protiv njih! Opstaju po inerciji socijalnog darvinizma.

Sudije su kao zvijezde: niko ih ne vidi, a postoje!

Navikli da ih nema i da nemaju, sudije se povlače u svoju samoću. Tako nekako otišao je sa prvim danom ove godine u penziju sudija Vrhovnog suda Republike Srpske Dragomir Miljević! Cio radni vijek proveo je u sudnici! Samo zbog te činjenice zaslužio je da mu se dodijeli orden zasluga za narod i pravdu, neko priznanje na malo boljem kartonu, sa pečatom VSTS, ili povelja za doprinos razvoju nezavosnosti pravosuđa, na plastificiranom kunsdruku, u povećoj futroli, ili statua Boginje pravde od jeftinog mesinga, ili bar značka sa njenim likom. Ništa od toga nije došlo u ruke sudije Miljevića, niti će doći u ruke sudija koji, umorni od godina i teškog posla, odlaze u penziju. 

Ništa od toga nije i neće nedostajati sudiji Dragomiru Miljeviću! Njegova nezainteresovanost za počasti dostojna je divljenja. Skladnost njegovog svakodnevnog života i odsustvo ambicija primjer su ljudske skromnosti i čestitosti. Cijelog života bio je tih i neprimijetan, povučen i sramežljiv, gotovo do neprijatnosti. Čovjek sjenka! Sve njegove vrline su prosto preuzete iz antičke etike.

Upoznao sam Dragomira Miljevića '94. godine, sticajem ratnih okolnosti, kojih se nerado sjećam. Bili smo na zadatku koji je trebalo da zaustavi šverc i ratno profiterstvo na liniji jednog od mnogih mafijaških ratnih frontova, po kojima će kasnije nicati spomenici braniocima.

Pamtim taj ratni period po Miljevićevoj zabrinutosti za moju sudbinu zbog  neuobičajenog medijskog oglašavanja. Čitajući moje tekstove u beogradskom NIN-u, Miljević se više brinuo o meni nego što sam ja u to vrijeme razumio koliko je to za tužioca opasno i nepromišljeno. Jednog dana bi svratio u moju kancelariju da mi kaže: "Piši, Branko!", da bi sutra, mučen sumnjom kuda bi me to moglo odvesti, odustajao od ohrabrivanja, govoreći: "Nemoj pisati, vidiš kakvo ludilo vlada!" Bio je Miljević u pravu: nakon godinu dana ja sam razriješen tužilačke dužnosti i morao da bježim od prisilne mobilizacije. I danas kad se sretnemo, Miljević me pozdravlja sa: "Piši, Branko!" A rastajemo se uvijek sa pitanjem, koje mi je, sa smijehom, upućivao:"Pišeš li onaj govor?", aludirajući na nekrolog koji sam mu obećao prilikom jednog šegačenja na račun smrti, u Trebinju, prije nekoliko godina. 

Sudija Miljević je otišao iz pravosuđa kako je i živio. Dostojanstveno i tiho! Nosio je u imenu dvije svoje velike vrline. Od rođenja mu je bilo "zapisano" da bude "drag" i "miran". Kao takav, bio je ljekovit u ovom vremenu sveopšte zavisti, mržnje i halabuke. Jedan od rijetkih koji je zaslužio da mu se javno posveti nakoliko skromnih riječi.  

(autor je sudija Suda BiH)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije