Kad nema bilaterala, dobra je i trilaterala. Nije ovo "zelena transverzala", već balkanska multilaterala.
To je nama naša borba dala, da imamo više trilaterala. "Ko to kaže, ko to laže, multilaterala je mala, nije mala, nije mala, triput pregovarala. I opet će, i opet će, ako bude sreće!". Tako bi se, kad bi nam do smijeha bilo, mogao opisati skorašnji trilateralni susret BiH - Srbija - Turska u Beogradu. Osmog dana septembra 2019. godine održana je trilaterala Srbije, BiH i Turske, na kojoj su se sastali predsjednici Srbije Aleksandar Vučić, Turske Redžep Tajip Erdoan i tri člana Predsjedništva BiH. "Trojni pakt" održan je povodom svečanog polaganja kamena temeljca za autoput Beograd - Sarajevo u Sremskoj Rači, koji finansijski pomaže Turska i gradi njihova kompanija "Tajšapi". Dva dana kasnije u Novom Sadu održan je trilateralni sastanak u formatu Srbije, Sjeverne Makedonije i Albanije, na kome je dogovoreno stvaranje "Balkanske unije", slobodan protok roba, usluga, kapitala i ljudi i "mini-Šengen", koji bi trebalo da bude operativan 2021. godine, kao separatni oblik regionalne integracije do ulaska u EU, koji je ionako na dugom štapu. Ovom sporazumu mogu se pridružiti ostale zemlje zapadnog Balkana, ali je indikativno da u ovim regionalnim aranžmanima ponovo nema BiH.
Trilateralni sastanci državnika tri zemlje ustanovljeni su s ciljem unapređenja međusobnih odnosa i saradnje 24. aprila 2010. godine u Istanbulu, kada je održan prvi samit. Predsjednik Srbije Boris Tadić organizovao je nekoliko sastanaka sa Turskom, kao novim strateškim partnerom, zatim je u njih uvukao i BiH, preko bošnjačkog člana PBiH Harisa Silajdžića, koga nije bilo teško nagovoriti da se miješa u unutrašnja pitanja BiH, posebno bez znanja Srba iz RS. Srbi iz RS su se na početku ljutili na pojačanu bilateralnu saradnju Srbije i Turske, iza leđa nas iz BiH. Onda su se iz Srbije dosjetili pa su u "balkanski trougao" pozvali i BiH, ali Srbi iz Bosne neće na minder, pa to ti je. Na prvom neformalnom trilateralnom sastanku usvojena je politička deklaracija, koja je donesena bez konsenzusa i saglasnosti u PBiH, što je značilo da nikoga ne obavezuje. Tako je BiH šapatom pala u trilateralu, ali bar nama to nije teško, jer mi trilateralu vježbamo non-stop unutar BiH. To je naše prirodno političko stanje u kome vegetiramo. Ponekad, kad se u nju uključi visoki predstavnik, dobijemo kvadrilateralu, koju on svojim bonskim ovlašćenjima odmah demokratski skreše na unilateralu.
Drugi samit održan je u Karađorđevu u Srbiji 2011. godine. Karađorđevo je malo "mitsko mjesto svih povijesnih sastanaka" i najpoznatije tajno okupljalište političara bivše SFRJ, obavijeno mistikom političkih intriga i diplomatsko lovište na fazane koji previsoko lete. To je rezervat moći rijetkih političkih zvjerki i sitne partijske divljači na čelu sa glavnim kapitalcem. Po ranijim predanjima tamo je Tito sedamdesetih godina otpeljao hrvatski masovni pokret u ilegalu, da bi se ovaj još brojniji na izborima devedesetih vratio na vlast, a Slobodan Milošević i Franjo Tuđman u ratnom ozračju ovog parka prirode bezuspješno su pokušavali podijeliti BiH bez Amerikanca. Dobro je što je trilaterala Srbije, BiH i Turske održana baš u Karađorđevu. To je mali prilog demitologizaciji Karađorđeva kao raskolničke destinacije bosanskohercegovačke državnosti. Ako ovdašnji političari mogu mirno razgovarati poslije rata u Karađorđevu, mogu sagledati sve zablude politika svojih prethodnika. Vjerujem da su Turci posebno bili obradovani izborom mjesta održavanja sastanka. Kara je turska riječ i znači crno. Ipak su oni vladali Balkanom preko pet stotina godina. To se ne zaboravlja. Ako je do tada i bilo crno, Karađorđevo se od tog aprila 2011. godine pretvorilo u lajt varijantu bratske saradnje Srba iz Srbistana, Srba, Hrvata i Bošnjaka iz BiH i Turaka. Prema diplomatskom ringišpilu treća trilaterala je trebalo da bude održana u BiH, ali spletom nepoznatih okolnosti i izbornih promjena na čelu Srbije 2012. godine nije ni održana. Treća trilaterala održana je u maju 2013. godine u Ankari u Turskoj, gdje su se sastali Abdulah Gul, Tomislav Nikolić i tri člana PBiH. Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić otkazao je trilateralu planiranu u Beogradu decembra 2013. godine, jer se Turska nije izvinila zbog govora premijera Redžepa Tajipa Erdoana na Kosovu, kojim je Srbija bila povrijeđena. Srbija je nakon toga na neodređeno vrijeme zamrznula svoje članstvo i odnose u trilaterali. Mnogi su bili rezervisani prema ovom trilateralnom modelu rješavanja regionalnih pitanja, ističući da ovaj asimetrični format legalizuje uticaj i miješanje Turske u naša unutrašnja pitanja, s obzirom na njenu pristrasnost prema bošnjačkoj strani, zahtijevajući da se prekine ova "besmislena formacija".
Iz naših međusobnih odnosa i sada se pamti i prepričava posjeta turskog ministra inostranih poslova Ahmeta Davatoglua Banjaluci januara 2011. godine, kad se desio mali diplomatski incident oko zastava. Nakon toga ministar Davutoglu je održao sastanak sa Miloradom Dodikom, predsjednikom RS. Iz tog vremena ostala mi je u sjećanju jedna anegdota koja se zbila tokom tog sastanka u Palati Republike. Dok sam čekao u holu da završi sastanak, iz sale za sastanke izašao je Gordan Milošević, tadašnji spoljnopolitički savjetnik predsjednika RS Milorada Dodika. Dok izlazi, ja ga pitam šta ima, a on mi odmahuje i govori: "Sad sam tek shvatio Njegoša i njegov 'Gorski vijenac'. Kako, šta - pitam ga ja u čudu. A, on mi umjesto odgovora citira riječi kneza Janka iz 'Gorskog vijenca': 'Trgovac ti laže sa smijehom, žena laže suze prosipljući; niko krupno ka' Turčin ne laže!"
Za bolje razumijevanje Balkana potrebno je napraviti malu istorijsku i misaonu retrospektivu u nešto dalju prošlost. Engleski romanopisac Entonti Houp autor je popularnog romantično-avanturističkog romana "Zatvorenik iz Zende", iz 1894. godine, u kojoj je za ove potrebe izmislio fiktivnu državicu Ruritaniju, malo kraljevstvo smješteno negdje u centralnoj Evropi ili na Balkanu. U raširenoj upotrebi to je pojam za državicu kojom upravljaju unutrašnje političke podjele i strane intrige, čiji stanovnici sanjaju megalomansko carstvo. Prema Wikipediji: Za Voltera Lipmana, ovaj pojam opisuje stereotip ponašanja u međunarodnim odnosima, nakon Prvog svjetskog rata. U knjizi Ernsta Gelnera "Nacije i nacionalizam", pojam Ruritanija je korišćen da opiše stereotipni razvoj nacionalizama u istočnoj Evropi 19. vijeka. Brojna književna literatura, romani i putopisi na Zapadu iz tog vremena značajno su oblikovali negativnu međunarodnu percepciju Balkana, kao "divlje Evrope", nesposobne za političku modernizaciju zapadnog tipa. Nekoliko važnih knjiga opisuju percepciju Balkana na Zapadu: Žen Delino, "Strah na Zapadu, od XIV do XVIII vijeka - Opsednuti grad" (1987), Alen Grorišar, "Struktura saraja", studija o azijatskom despotizmu kao tvorevini mašte na Zapadu u XVIII vijeku, (1988), Vesna Goldsvorti, "Izmišljanje Ruritanije: Imperijalizam mašte", (2000), Marija Todorova, "Imaginarni Balkan”, (2006) i Božidar Jezernik, "Divlja Evropa: Balkan u očima putnika sa Zapada", (2007). U njima je sadržana sinteza kolektivnih strahova Zapada od varvarskog Balkana i neprijatelja s Istoka, posebno Turaka, Arapa i uopšteno islama. Ovu predstavu mašte na Zapadu o Balkanu tokom 17. i 18. vijeka podržavali su navodno pouzdani "Izvještaji iz saraja", sa lica mjesta, koji su samo odražavali već stvorene stereotipe na samom Zapadu bez stvarne podloge u realnosti.
Svaki susret balkanskih političara budi nadu za uspostavljanjem Balkana kao poželjne kapije mira na putu u EU. Možda je dobro povodom ove trilaterale u Beogradu podsjetiti na jedan važan povijesni događaj koji se zbio na ovim prostorima, a koji je imao širi evropski značaj. U Sremskim Karlovcima, maloj varošici ispod Fruške gore u Srbiji, 26. januara 1699. godine potpisan je čuveni Karlovački mir, jedan od najznačajnijih u istoriji Evrope, između sila hrišćanskog Zapada (Austrija, Venecija, Poljska i Rusija), članica Svete lige i Otomanske Turske, netom poražene pod bečkim zidinama u velikom ratu, uz posredovanje Velike Britanije i Holandije. Pregovori su vođeni prvi put u istoriji u specijalno napravljenoj zgradi u obliku turskog šatora, za okruglim stolom, za kojim su sjedili pregovarači, sa tri posebno izgrađena ulaza za sve države potpisnice. Na mjestu ranije zgrade za pregovore 1817. godine izgrađena je nova Kapela mira, po izgledu pređašnje. Južna vrata su simbolično zazidana, kao izraz želje da se Turci nikada ne vrate u ove krajeve. Prije nekoliko godina postavilo se pitanje obnove oronule zgrade Kapele mira. Od svih velikih sila koje su učestvovale u mirovnim pregovorima samo je Turska ponudila novac za njenu popravku. Jedino je Turska izrazila želju da je obnovi i snosi sve troškove, pod jednim pomalo neobičnim uslovom: da se južna vrata opet otvore. Je li ovo bila tek emotivna posveta "imperijalne nostalgije" ili gest primijenjene neoosmanske politike Turske prema ovom dijelu Balkana? Ne znam da li su ova vrata otvorena, ali Turska je ušla na druga vrata.
Većina političkih analitičara smatra da se spoljna politika Turske zasniva na smjernicama iz knjige "Strateška dubina", bivšeg ministra inostranih poslova Turske i profesora međunarodnih odnosa Ahmeta Davatoglua, koja se označava kao "neoosmanizam", prema kojoj Turska svoju politiku usmjerava na geopolitičke prostore Balkana, Kavkaza i Mediterana, gdje živi muslimansko stanovništvo turkofilskog sentimenta. Pritisnuta unutrašnjim i spoljnopolitičkim problemima u bliskom međunarodnom okruženju, Turska je fokusirala svoju spoljnu politiku na bezbjednosne garancije i ekonomsku razvojnu saradnju sa susjedima. Dok na granicama Sirije vodi nelegitiman i nezakonit rat, na Balkanu promoviše mir!? Kako se sve više udaljava od Zapada, Turska pokušava u regionu Balkana voditi politiku fleksibilne prilagodljivosti. Turska se sve više okreće "mekoj moći", kao produktivnijem sredstvu odnosa sa zemljama Balkana, u pojačanom nadmetanju za uticaj sa Rusijom i Kinom. Da li Turska može odigrati neku konstruktivnu ulogu prema BiH? Mnogo je onih u BiH koji vjeruju da Turska nema šta da traži na Balkanu, jer je ovdje kroz istoriju ostavila mnoge podjele i zavade koje još stoje otvorene. Mnogo je argumenata za to, ali današnja Turska nije Otomansko carstvo. Ali, ni mi Srbi nismo kao što smo nekad bili. Aforističar iz Banjaluke Miladin Berić duhovito apostrofira: "Red je da nas Turci uvedu u Evropu, oni su nas iz nje i izveli".
Dobro je da je posljednja trilaterala u Beogradu uopšte održana, jer kako bi se drugačije sastale pojedine susjedne zemlje ex-YU. Kao što je poznato, postoji još jedna regionalna trilaterala, BiH, Srbija i Hrvatska, koja ne funkcioniše, a trebalo bi da bude u trajnom zasjedanju, s obzirom na brojna otvorena pitanja između naših zemalja, koja godinama stoje neriješena. BiH u međunarodnim odnosima postaje sve izolovanija zemlja, kako zbog svojih unutrašnjih razmirica, tako i zbog vanjskih razloga. Postajemo "zatvorenici Balkana". Političari BiH niti idu kome u goste, niti im ko dolazi kući u zvanične posjete, osim međunarodnih izvršitelja, utjerivača dugova i prinudnih upravnika. Javna je tajna da već duže vrijeme nema međusobnih posjeta na najvišem nivou između država bivše Jugoslavije. Tako predstavnici Srbije i Crne Gore ne posjećuju jedni druge na zvaničnom bilateralnom nivou već nekoliko godina. Između BiH i Hrvatske nema službenih posjeta. Zamijenili su ih isključivo predizborni dolasci, koji obnavljaju stare prepirke i podstiču nove nesporazume, a sada je taj vakuum ispunila policijska razmjena ilegalnih migranata. Srbija i Hrvatska ne razmjenjuju posjete, ali zato razmjena protestnih nota bilježi Ginisove rekorde. BiH i Srbija nemaju direktnih bilaterala, osim srpskog člana predsjedničkog trosjeda, i pored toga što nas most između dvije zemlje, "Bratoljub", na to poziva i motiviše.
U odnosu na ranije vrijeme izraženog "šupljeg neoosmanizma" i "strateške plitkosti", sadašnja politika Turske prema ovom regionu je mnogo pragmatičnija i konkretnija, prvenstveno usmjerena na zajedničke ekonomske interese. Inicijativa Turske o izgradnji autoputa između Srbije i BiH mnogo je produktivnija od jalovog proizvođenja viška istorije. Krajnje je vrijeme da region koji je razbijen "udruženim zločinačkim poduhvatima" ponovo bude objedinjen "udruženim zajedničkim projektima". Izgradnja autoputeva, gasovoda, novih fabrika i investicije Turske pomažu relaksaciji odnosa u samoj BiH i stabilizaciji mira politgeometrije Balkana. Saradnja BiH sa Turskom mora biti otvorena, dobrosusjedska, bez miješanja u unutrašnja pitanja, zasnovana na jasnim međunarodnim političkim principima i obostranim ekonomskim interesima. Cijena te saradnje ne smiju biti politički ustupci kojima se krše zakoni vlastite zemlje i demokratski standardi međunarodnog prava.
Nedavno, na protestu grupe građana pred Ambasadom Hrvatske u Sarajevu, povodom namjere vlasti Hrvatske da nuklearni otpad odlože u Trgovskoj gori, uz granicu sa BiH, mogla se vidjeti jedna poruka na transparentu protiv radioaktivnog susjedstva, koji nas sve podsjeća i duboko opominje: "Susjedi, ne zaboravite da smo komšije!"
(autor je politikolog)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.