"Znaš, ima muž nekog rođaka u Holandiji koji je obećao da će nam pomoći. Joj, samo da uspije... Ma mi bismo odmah otišli, ne može ovo više ovako!", reče polupoznanica u dahu, a ja ravnodušno, kiselog izraza lica, gotovo posprdno pomislih: "Hm, u Amsterdamu nikad nisam bila! Pa mogla bih i ja tamo otići... Al samo turistički!!"
Malo potom, dok sam se gurala u autobusu, silom prilika čuh razgovor naših mladih na kojima bi svijet trebalo da ostaje, al ne naš nego izgleda tuđi: "Pa zato sam ja i upisala medicinu - da odem u Njemačku! Sestra mi je već tamo i redovno šalje slike (na kojima se svi smiješe). Stari kaže da zna ljude, pa..."
Nešto me steglo oko srca, al, računam, možda ipak odluče da ostanu ovdje... Možda se desi nešto nenadano i neočekivano dobro, neki pozitivan nebeski usud pa se uhljebe tu gdje su rođeni. Možda odluče da ne odu u veliki mračni svijet u potrazi za nečim boljim, vrednijim, manje korumpiranim i ogađenim.
Možda svi oni shvate da pšenicom treba zasipati svoju šaku zemlje, obrađivati i saditi voće na svojoj djedovini... Pa nijedna pokošena trava ovog svijeta ne zeleni se kao naša, a ljetni pljuskovi s raskišenih ulica nijednog tuđeg grada ne mirišu kao moji...
A onda je u Švedsku otišla Vera!
Bila je srećna.
Meni se plakalo.
Rekla sam joj da ostane nasmijana kad ode tamo.
Rekla je da hoće.
E moj Šantiću, prevrćeš li se u grobu? Izgleda da te opako nasamariše te da sunce tuđeg neba ipak hoće bolje grijati, mnogo bolje, čim svi odlaze... Neko zbog bijede, neko zbog ratova, neko zbog korupcije, neko zbog apsurdnosti i apsolutnog odsustva smisla i logike u ovoj državi.
A ja?
Ja koja sam uvijek manjina, kao Don Kihot sama protiv vjetrenjača, ja koja sam vjerovatno budala - ja ne želim da odem!
Nije da meni ne fali para ili da imam nešto protiv putovanja, ali kako da iz tuđine svome ocu prinesem cvijeće?
Tatin grob ne mogu ponijeti sa sobom, a ni sestrin zagrljaj, plavetnilo očiju moje bratičine, ni mamin osmijeh kad mi otvori vrata. Pobjeći će mi iz uha štopanje košarkaške lopte komšijske djece ispred moje zgrade... A oni to rade najljepše! Kako da u kofer strpam hlad bakine kruške i miris jesenjeg ajvara?
Čak i fakultet koji odabrah i zanimanje kojim se bavim tamo negdje meni ne znače ništa jer imaju veze isključivo sa mojom zemljom i mojim narodom.
Vazda neprilagođena i mimo svijeta, snuždena što moram da prihvatim ono što ne želim...
Da l' da budem ovdje nesrećna što nisam otišla, ili tamo što nisam ostala?
Na kraju ću i ja otići u tuđu maglu... Ponijeću svoj EKV, "Dugme" i Rundeka, svađati se u mislima sa sobom jer ne znam je l manje zlo ostati ili otići, grišću sjevernjački asfalt i s obje ruke daviti svoju nostalgiju kao ubica ostarjelu životinju.
I dok pod tuđim nebom tražim bilo šta sa čim se mogu identifikovati - "naše" kafane s treštavim narodnjacima, ko pravi gastarbajter, i prodavnice u kojima mogu kupiti vegetu i "odnekud" poznate čokoladne napolitanke, u pauzama grickanja citiraću Šantića:
"Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat' ko što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.