O sankcijama Energetske zajednice prema BiH zbog kršenja Trećeg energetskog paketa pisali smo više puta, i uvijek se stvari otprilike svedu na temeljni zaključak da niti u BiH postoji volja ili svijest da je važno usvajati evropske standarde, niti na strani EU i njenih institucija postoji apetit da se preduboko ukopaju u bh. glib.
Zbog takve situacije, koja je u ovoj zemlji prisutna u proteklih barem deceniju i po, evropske integracije stoje u mjestu, a u nekim oblastima se, čak, krećemo unazad.
Ovog puta želio bih nešto reći o jednom drugom fenomenu, koji je mnogo važniji od ove priče oko koje se stalno vrtimo, a koja nikako da dođe na red.
Evropske integracije su sjajna stvar i ogromna šansa za zemlje s vizijom. Zemlje koje imaju viziju šta žele biti će iskoristiti evropski novac, tehničku pomoć i tržište od 500 miliona ljudi i postaće prosperitetnije i uspješnije.
One, pak, druge, poput BiH, koje niti znaju šta žele, niti imaju bilo kakav plan kako iskoristiti evropske integracije postaju njihovom žrtvom - vrlo brzo pregazi ih jeftina evropska roba koju produktivni evropski proizvođači proizvode jeftinije i bolje od nas, a s druge strane uzmu nam i ono malo pameti i kvalitetnih radnika koji su nam preostali.
Tako priča o sankcijama Energetske zajednice, kao i uostalom o bilo kojoj drugoj evropskoj obavezi, gubi svaki smisao kad se ukopamo u naše nacionalne rovove i odbijamo evropsku pomoć ili trpimo njihove sankcije da bismo zaštitili svoj identitet, etnička ili vjerska prava, koji nikad ni nisu bili ugroženi.
Evropske integracije će se, iz ovog razloga, za zemlje poput BiH pokazati kao katastrofa jer niti smo spremni, niti smo razvili mehanizme kako pronaći našu nišu na evropskom tržištu.
Nisam vjerovao da ću to ikad reći, ali, evo, sad kažem: Ovakvi kakvi smo, bolje nam je da nikad u EU ni ne uđemo.*
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.