Kada sam prije desetak godina odvela trogodišnje dijete pedijatrici na redovnu kontrolu, požalila sam joj se da ne mogu nikako da joj OTMEM cuclu. Pogledala me brižno, ali prodorno, između osluškivanja otkucaja srca mog djeteta i rekla: "Pustite to, ostaviće, nemojte otimati. Glavu je najteže liječiti."
Suočivši se sa raznim životnim nedaćama na koje svi prije ili kasnije nailazimo shvatila sam da je naša pedijatrica bila potpuno u pravu. Sretala sam i još ljekara koji su pored svojih specijalizacija, a da to nije psiha, posebnu pažnju obraćali na ono šta je njegovom pacijentu u glavi i u srcu jer nisu mogli naći uzroke iznenadnih tahikardija, trnaca, straha, obamrlosti.
Prije dvadesetak godina za doktore koji liječe ljudsku psihu smo znali samo ih američkih filmova. Skoro je svaki lik iz filma ili serije išao psihijatru i kod najmanjeg problema, da popričaju ako ništa drugo... Legneš na kauč i pričaš o onome što te tišti, riječi izlaze van, što stvara olakšanje.
Danas je stres zavladao i kod nas, uvukao se u svaku poru naših života stigao i one najmlađe koji žele da žive život s interneta. Stišće nas neimaština, jurimo za poslom, jurimo da ispunimo sve naše dužnosti i odgovornosti. U tom vrtlogu života neko je snažniji, neko slabiji, neko zna i uspije da se izbori dok mnogima odgovornost, briga i problemi stvaraju "obruč" oko glave, nesanicu, trnce, mučninu, anksioznost. U svakodnevnoj životnoj trci zaboravili smo da budemo srećni i putem izgubili i sebe i druge.
I nema tog lijeka "za glavu" koji će sam od sebe djelovati, lijek je u nama i sreća je u nama samima, treba samo dublje prokopati pa na kraju krajeva i uz pomoć psihijatra "iz američkih filmova", i shvatiti da nije sramota zatražiti pomoć, nego je naprotiv poželjno jer svojoj porodici trebate zdravi i srećni.
A onima što znaju kako duša boli lijekovi su prijateljstvo, zagrljaj, topla riječ i razumijevanje.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.