Nezavisni stav

Na sajmu bez Perinog zajma

Milan Rakulj
Milan Rakulj

Stigao je sajam, stigao je sajam - kaže jedna često pjevana pjesma devedesetih godina prošlog vijeka. Prve asocijacije na devedesete na Balkanu su rat i ratne strahote, potom i ratno profiterstvo nekolicine, nemaština većine, izbjeglištvo, inflacija, kič, šund, turbo folk.

Tako je i lirski subjekt navedene pjesme "uz'o od Pere neke pare na zajam" ne bi li pazario trice i kučine pomenute u tom, ne toliko umjetnički vrijednom, tekstu. Pare su mu, zaključujemo, trebale jer sajamske cijene kod nas premašuju redovne. Pivo, recimo, na "Kočićevom zboru" košta pet KM, a kilogram jagnjetine 30. Umjesto po nižim, roba se, dakle, na organizovanim skupovima prodavača i kupaca nudi po višim cijenama. Tako je danas, no vratimo se još malo u devedesete. Pored svega negativnog, tih godina u Banjaluci desilo se i nešto vrijedno hvale. U organizaciji tadašnjeg "Glasa srpskog" otvoren je prvi Sajam knjige u Banjaluci, a besjednik koji je govorio o važnosti pisane riječi bio je Matija Bećković.

"Bilo je mnogo sveta koji nije mogao da se vidi od puštenog dima. Tu su bili i oficiri IFOR-a. Oni su u čudu posmatrali ljude koji su se zagledali u knjige, milovali ih i otvarali, a nisu imali para da kupuju. Hteli su nekako da obraduju bar svoje dlanove i oči ako nisu svoje biblioteke. Onda mi je neko rekao kako su ti oficiri verovali da to nije nikakav sajam knjiga, nego da su te knjige samo maska za nešto drugo i da je nemoguće da taj narod koji je toliko ocrnjen u očima sveta dolazi na sajam knjige i toliko voli književnost", sjećao se Bećković u intervjuu koji je dao mnogo godina kasnije za "Nezavisne novine". Kao njegov sagovornik u tom intervjuu pitao sam ga šta misli o dilemi pisaca da li je knjiga roba.

"Tačan odgovor je da jeste, a istinit da nije", odgovorio mi je tada Bećković.

Njegov mlađi kolega Vule Žurić juče je trebalo da otvori 24. izdanje Sajma knjige u Banjaluci, koji danas ima karakter međunarodnog i koji se u međuvremenu iz Kulturnog centra Banski dvor preselio u Sportsku dvoranu "Borik". Sajmovi knjige od ostalih opštenarodnih zborova danas se razlikuju po tome što svoju robu (ako je knjiga roba) nude po nižim cijenama, a tako je i sa "Glasovim" sajmom. Da se razumijemo, ovaj sajam još boluje od mnogih boljki, a kič i šund nije zaobišao ni pisanu riječ. Luna Đogani je apsolutno u pravu kada kaže da knjigu danas može napisati svako. Ruku na srce, mnogo pišemo, a čitamo malo. Zbog toga, da ponudi tek Kočića (bez zbora), Andrića, Crnjanskog i ostala djela klasika, Sajam knjige u Banjaluci opravdao bi svoje postojanje. Da li ćemo, sa druge strane, mi opravdati Bećkovićeve riječi i dokazati da smo i dalje narod koji voli književnost, ostaje da vidimo. Sigurno je samo da će to manje zavisiti od Pere iz uvodne pjesme ovoga teksta, a više od nas koji smo u mogućnosti da pročešljamo sajamsku ponudu i za malu sumu kupimo bar jednu knjigu koja će nam život promijeniti nabolje, iako je nije napisao lajfkouč, nego pisac ili pjesnik lično.

 

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije