Ne samo da zabrinjava činjenica da su zadnjih nekoliko mjeseci žrtve nasilja napunile sigurne kuće, već i da ih vrlo često napuštaju ranije jer nema dovoljno finansijskih sredstava za njihov boravak do potpune rehabilitacije. Pojedine lokalne zajednice u budžetima centara za socijalni rad nemaju čak ni planirana sredstva za smještaj žrtava, pa traže neke jeftinije varijante za zbrinjavanje, posebno djece.
Većina zlostavljanih žena, osim što su slomljene emotivno, i psihički i finansijski zavise od nasilnika. Gdje da ode žena s dvoje djece bez zaposlenja ili s platom od cirka 400 maraka?
U cijeloj BiH ima samo devet sigurnih kuća, do kojih žene iz pojedinih kantona, Hercegovine i istočnog dijela RS ne mogu doći.
Državo, imaš li novca za ovakve "projekte"? Nemoguće je odvažiti se i započeti neki novi život bez vrijeđanja i udaraca ako ti društvo, institucije i država nisu ponudile svesrdnu podršku i zaštitu.
Znam da bi se nadležnima otvaranje sigurnih kuća u svakom dijelu države sa stručnim zaposlenicima činilo kao prevelik trošak za ionako siromašan budžet, ali kad znamo da djeca koja su žrtve i svjedoci porodičnog nasilja najčešće i sami postaju nasilnici, da su sklonija alkoholizmu i drogi, onda to ne bi trebalo da bude dodatan rashod, nego neophodna investicija u žene i djecu.
Mnogo je prećutanih slučajeva, mnogo muka neispričanih, suza prolivenih, a sigurna kuća ovim žrtvama ne bi predstavljala samo mjesto koje obezbjeđuje krov nad glavom, već podršku, zaštitu i pomoć.
Na um su mi pale mnoge žene koje svaki dan trpe muški šovinizam, zvocanje, ćuške, prijeteće poglede, udarce, psovke, vrijeđanje, omalovažavanje, ponižavanje, a ćute. A ne bi smjele! Sve trpe, čak i pravdaju, samo da ne ostanu bez ono malo kuće jer dom odavno nemaju.
Zar treba da čekamo kobni čas da bismo reagovali?
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.