Čuo sam se i u petak sa Hasanom Isićem iz Maglaja, poštenjačinom koji je 1992. godine, dok je buktila mržnja među nacijama, uspio spojiti djevojčicu Danijelu te dječaka Adisa sa roditeljima. Ne mogu vam opisati koliko je bio srećan kada sam mu rekao da se Danijela udala i da ima dvoje djece.
Ovaj sedamdesetsedmogodišnjak je, ukratko da podsjetim, tokom rata, nakon što je na talasima lokalne radio-stanice čuo apel da rodbina dođe po tada petogodišnju Danijelu koja je bila u zeničkoj bolnici, odlučio djevojčicu dovesti svojoj kući.
Hasan ju je čuvao kao svoje dijete, a zatim je uspio da dogovori i realizuje razmjenu: Danijela je vraćena svojim roditeljima, kao i u to vrijeme šestomjesečni Adis, koji je liječen u dobojskoj bolnici.
Heroj ove priče danas je srećan kada se sjeti tih dvoje mališana, a sada uspješnih odraslih ljudi. Kaže da mu je zlo kada čuje retoriku kakvu smo imali ratnih godina.
Da su svi početkom devedesetih godina prošlog vijeka razmišljali kao ovaj trezveni Maglajlija, manje bi se prolilo krvi i mnoge majke ne bi oblačile crninu.
Kolika je ljudska veličina on je pokazao u ratu, u najtežim vremenima, kada smo jedni druge gledali preko nišana. Dokazao je da nije teško biti čovjek, iako mnogi od nas to nisu ni u miru.
Sa mržnjom koja izbija iz mnogih, i to više od dvije decenije nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, ne možemo imati svijetlu budućnost, niti našim potomcima može biti bolje.
Tek kada počnemo poštovati jedni druge, odnosno bogatstvo različitosti, i kada budemo razmišljali poput Hasana, shvatićemo da živimo u prelijepoj zemlji, koju, dok se mi svađamo, banditi vode u propast.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.