Voda, struja, pristojan asfaltni put, sve je to potrebno za normalan život, ali bez posla i redovnih mjesečnih primanja opstanka na ognjištu nema. Ma gdje ko živio. Bio povratnik ili starosjedilac.
Priča o održivom povratku je toliko izlizana da se ne vrijedi njome više ni baviti. Projekat održivog povratka je propao jer on podrazumijeva da ljudi kada se vrate u bh. sela i gradove iz kojih su devedesetih godina prošlog vijeka otišli u nepoznato imaju posao. Nažalost, zaposlenje je među povratničkom populacijom sporadična pojava.
U oba bh. entiteta, i u većem i u manjem, kako to vole političari reći. Niko povratnike nije dočekao raširenih ruku, niti im ponudio posao. Mogli su da računaju na obnovu infrastrukture i poneku donaciju za samozapošljavanje. Zato su prinuđeni da se snalaze kako znaju. Nevolja čovjeka na svašta natjera, pa i da po drugi put napusti rodnu grudu, ali ovog puta ne zbog ratnih dejstava, nego zbog kore hljeba koju treba negdje zaraditi.
Baš su me iznervirali komentari čitalaca u kojima kažu da sam promašila temu pominjući mještane Kotorskog, kod Doboja, koji eto, po njihovom mišljenju, danas imaju više nego što su imali prije rata. Šta to imaju više? Asfaltiranih puteva, obnovljenih kuća, vodovod? Ljudi nemaju posla. Zato i odlaze. Nemaju posla ni povratnici u maglajska sela Bočinja, Krsno Polje i Bakotić. Oni koji su ostali u Doboju su se snašli, zato se i ne vraćaju. Ako neko slučajno zaluta u povratnička sela Johovac, Foča, Bukovac na prste jedne ruke može nabrojati one koji rade.
Većina povratnika su penzioneri, koji su radni vijek proveli u prošlom sistemu ili su penzije stekli u Hrvatskoj. I takva slika je, vjerujem, širom BiH, pa nije ni čudo što su autobusi koji voze u pravcu Njemačke i Slovačke sve češće krcati. U njima je i staro i mlado (visoko)obrazovano i kvalifikovano, a svi imaju isti cilj. Otići!
Povratnička populacija nije više interesantna donatorima, a nisu ni donatori povratnicima, jer ne nude siguran posao. Ne žele plastenike, motokultivatore, stada ovaca, koza, grla stoke jer nije ni motika za svakoga. A mjesta u preduzećima nema ni za lijeka od stranačkih pulena. O javnom sektoru da i ne govorim. Zato umjesto o otvaranju dva-tri nova radna mjesta, pišemo o stotinama onih koji odlaze. Doduše, nisu svi oni iz povratničke populacije, ali nije zanemariv ni njihov broj, koji se, nažalost, mijenja na dnevnom nivou.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.