Udišu svjež planinski vazduh. Piju čistu izvorsku vodu. Hranu proizvode na njivama okruženim netaknutom prirodom. Imaju volju da žive od svog rada. I želju da ne napuste ovo bogatstvo kojim bi se ponosila Švajcarska.
Oni su stanovnici Kozice, sela koje pripada opštini Oštra Luka. Vrijedni su domaćini. Ponosni na svoje, ne žele da idu na tuđe. Hoće da očuvaju ognjišta djedova. Prkose ustaljenom trendu, koji pustoši brojna seoska naselja širom BiH. Malo im treba da bi imali sve. To malo čekaju decenijama. I ne nazire se kraj njihovim mukama.
Ka ovom selu, kojem ne nedostaje ni odraslih ni djece, moguće je doći sa dvije strane - prva je od Oštre Luke, kroz teritoriju opštine Sanski Most, a druga od Stričića na Manjači.
Kuda god bi krenuli, dočekao bi ih makadam. Ne zna se koji je gori. U svoju opštinu bi otišli da nešto kupe, da prodaju mlijeko... Ka Banjaluci idu da rade, da se školuju.
Otkad znaju za sebe, gledali su u nadležne očekujući da će konačno dobiti asfalt. Danas, pri svakom polasku na put pogled bacaju u nebo i pitaju se da li je kiša napravila kanale preko makadama.
Nadležni su u gradovima. Njihovi automobili idu po tvrdoj podlozi, a ne po kamenju i blatu. Zato ih i ne dotiče tuđa patnja.
Dok god u selima, baš kao što je Kozica, ne bude elementarnih uslova za život, ne možemo očekivati napredak ni u gradovima. Odakle dobijamo mlijeko, meso, povrće, voće? Nema farmi ni njiva u gradskim jezgrima.
Moramo da sačuvamo seoske sredine. Da tim ljudima, koji se od jutra do sutra kupaju u vlastitom znoju, obezbijedimo bar ono osnovno. Selo bez puta ne može opstati. Niti grad bez sela.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.