Baš kad pomislim da me više ništa ne može neprijatno iznenaditi, odnekud se pojavi odluka koja je na granici rubrike - vjerovali ili ne.
Takva jedna je u četvrtak donesena u Vladi Republike Srpske - da putarine plaćamo mnogo više nego što koštaju u Švajcarskoj, Austriji, Sloveniji...
Vjerujem da će ova vijest ubrzo dospjeti do stranih medija, a kada je pročita neko neupućen u Švajcarskoj, pomisliće da živimo u raju i počeće da nam zavidi.
Ili, da sve prikažemo na praktičnom primjeru. Koliku platu mora da ima radnik koji iz Doboja putuje u Banjaluku kako bi uspijevao da isfinansira samo tri stavke - gorivo, parking i putarinu koja, na godišnjem nivou, iznosi ni manje ni više nego 2.800 maraka?
Računica je jasna - konvertovano u našu valutu, putarina za putnička vozila u Austriji godišnje košta 174 KM, u Sloveniji 214,5 KM, u Švajcarskoj 70 maraka... A, od Doboja do Gradiške - 4.000 maraka. I to samo za tu dionicu, što znači da pretplatnik ne može da o tom trošku putuje za Banjaluku.
Uđemo li dublje u analizu, shvatićemo da autoputeve finansiramo na više načina. Gradili su ih našim parama, zar ne? Kad točimo gorivo, po svakom litru opet dajemo dobar dio za autoput. I na sve to, uvode nam putarine koje su među najskupljim u Evropi.
Dakle, građanima su na raspolaganju dvije opcije. Jedna je da trošimo ogromne cifre na preskupu putarinu. Druga je da vozimo, recimo, starim gradiškim putem, kroz Zalužane, Trn, Klašnice.
Istina, tada će nas koštati više pita nego tepsija, jer ćemo trošiti veću sumu za gorivo, a posla će biti i za automehaničara, pošto kolovoz izgleda poput oranja. Ko nas je kleo, nije dangubio.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.