Ne vidim način da se bolesni umovi odvrate i od pomisli da naude djeci, osim da im se zaprijeti da će do kraja života "trunuti" iza rešetaka.
Činjenica je da se Srpska, pri donošenju zakonskih rješenja, često oslanjala na pozitivne prakse drugih, pa me ne bi iznenadilo ako se i ovdje, kao u Srbiji, usvoji kaznena politika kakvu propisuje Tijanin zakon.
Pet godina nakon smrti djevojčice Tijane Jurić, koju je ubio Dragan Đurić, tridesetčetvorogodišnji mesar iz beogradskog naselja Surčin, Srbija je odlučila da će takve ubice do kraja života zadržati iza rešetaka. Tužilaštvo je utvrdilo da ju je Đurić pokušao silovati, a zatim ju je ubio da bi to prikrio. Pri hapšenju, kako je već poznato, ubica je potpuno mirno rezao meso i ponašao se kao da se ništa nije dogodilo, uz potpunu odsutnost bilo kakvog kajanja i ljudskog ponašanja.
Sličan slučaj zabilježen je i u Hrvatskoj, gdje je 2011. godine Dragan Paravinja silovao, a potom ubio sedamnaestogodišnju Antoniju Bilić. Taj zločin je šokirao javnost, ali, po svemu sudeći, ne i pravosuđe Hrvatske.
Sa druge strane, Srbija je usvojila zakon koji predviđa doživotnu robiju za teško ubistvo djeteta, silovanje sa smrtnom posljedicom, obljubu nad nemoćnom osobom sa smrtnom posljedicom, obljubu nad djetetom sa smrtnom posljedicom...
Ljudima, ako ih možemo tako nazvati, koji su sposobni za ovakve zločine, jedino doživotni zatvor, bez mogućnosti pomilovanja, predstavlja poštenu kaznu. Osim toga, prevencija kao svrha bi, uvjeren sam, takođe imala bolji efekat.
Ukoliko se bar jedan manijak, u deset ili 20 godina, uplaši da će smrt dočekati u zatvoru, ovakav zakon bi opravdao svoje postojanje, jer će spasiti život nedužnog djeteta.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.