Sjećam se Vaskrsa kad sam sa balkona gledao Gundulićevu ulicu pored Borčevog stadiona. Bila je pusta.
Sablasno je izgledala Banjaluka. U podne, poput grada duhova. Bez šetača. Bez saobraćaja. Kao da je vrijeme stalo. Nikakvih pokreta. Nikakvih zvukova.
Nekoliko sedmica kasnije vraća se život u ovaj i ostale gradove. Policijski čas sveo se na sedam sati, noću. I ostala ograničenja o kretanju svedena su na minimum, baš kao i broj djelatnosti kojima je zabranjen rad.
Nije lako ni danas. Ni ugostiteljima, ni frizerima, nikome. Zatrpani su obavezama na prevenciji zaraze, a zarada nije ni blizu optimalna. Ali, struka je rekla da se moramo čuvati. Svako od nas.
Dok je na nama, pojedincima, velika odgovornost da spriječimo širenje virusa, vlast ima pred sobom niz bitnih zadataka.
Prvi je postavljanje ekonomije na stabilne temelje. Moraju da shvate da je neke odluke potrebno donijeti ovog trenutka, a ne za sat ili dan.
Recimo, već danas se država mora uhvatiti u koštac sa problemom koji je sve izraženiji, a odnosi se na naše ljude koji žive i rade u inostranstvu. Oni već moraju pisati termine za godišnji odmor, a na ledu im je sve što upišu.
Ti ljudi hoće da dođu u otadžbinu, da ovdje ostave pare, a ne da ih iznesu. Ako im BiH to ne omogući, novac će potrošiti u Sloveniji, Austriji, Italiji, Njemačkoj, Švajcarskoj...
Drugi izazov je sačuvati što veći broj radnih mjesta u BiH. Tu je velika odgovornost i na poslodavcima. Oni moraju da shvate da, iako su vremena teška, ne smiju dijeliti otkaze, da im se za koji mjesec ne bi desilo isto ono što su imali nedavno: da radnike moraju vući za rukav u nedostatku radne snage.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.