Poznati bh. reper Adnan Hamidović Frenkie napisao je autobiografski roman "Koraci", koji će njegovim obožavaocima biti dostupan od 21. juna, kada je zakazana sarajevska promocija, a potom i u drugim bh. gradovima.
Frenkie kroz ovo književno djelo pripovijeda svoje putovanje od rodne Bijeljine, izbjeglištva u Njemačkoj do slave i uspjeha. Život slavnog repera zapisivao je Boris Lalić, a kako Frenkie kaže, zajedno s njim životne priče su predstavljene u jednom ozbiljnom književnom formatu.
U ovaj veliki projekat se uključio i "Geothe-Institut" kao oficijelni partner kao i "Red Bull". U intervjuu za "Nezavisne" Frenkie govori o novoj knjizi, životu u Njemačkoj u mladosti, ogoljenim detaljima iz života poput prvih ljubavi, prvog seksa, tuče i zapaljenog džointa, koje nikada do sada nije javno iznosio jer je poznat kao osoba koja privatni život drži daleko od javnosti.
NN: Najavili ste Vašu knjigu "Koraci", u pitanju je autobiografsko izdanje. Koliko dugo ste radili na ovom ostvarenju?
FRENKIE: Na knjizi smo radili skoro godinu i po dana. Proces rada je izgledao tako što smo se Boris i ja sastajali sedmično na nekoj kafi i imali intervjue i svaki intervju je trajao po sat vremena, i on je to pretvarao u poglavlja i prekucao i slao meni na korekturu, i tako poglavlje za poglavljem, plus obišli smo meni neke značajne lokacije, moj rodni grad, zatim Tuzlu, pa išli smo u Njemačku, u Sarajevo u Zagreb, sve one lokacije koje su meni bile bitne, i Boris je to mogao da vidi i da bolje opiše i dočara.
NN: Najavili ste da će knjiga da prikaže Vaš život od ranog djetinjstva do danas. Koliki je za Vas bio izazov prenijeti sjećanja, i dobra i loša, na stranice knjige i da li ste na neki način ogolili svoj život pripovijedajući ga?
FRENKIE: Moja prva sjećanja su vezana za osnovnu školu, koja su samo fragmenti i slike, tu smo radili razgovore sa mojim roditeljima, ali sve ostalo kreće od devedesete godine pa nadalje. Naravno, morao se i ratni sukob spomenuti, pa onda izbjeglištvo u Njemačkoj i ta prva sjećanja su kroz maglu i sve su to nekako pojedinačne slike, i osjeti se da tu nema puno nekih podataka, već smo najviše išli kroz osjećaj, i kako sam onda odrastao i sazrijevao i sve nekako to primao sebi i pamtio, onda se ulazi u više detalja i opisuje još bolje. Što se tiče intime i tih nekih stvari, mi smo u startu razgovarali o tome i bilo mi je jasno da se to mora, da se čovjek ogoli, da i neke stvari koje nisu prijatne i nisu za javnost, ali ako je u pitanju autobiografija, onda čovjek mora to iznijeti i tako smo uradili. Tu su prve neke stvari iz srednje škole i tinejdžerske godine. Sve te stvari koje sam kao tinejdžer proživio, kao što su prva djevojka, prvo pijanstvo, prva tuča, prvi seks, prvi zapaljen džoint, sve je tu nekako opisano, a onda ulazak u hip-hop scenu i grafite i stvari koje smo tada radili, ima puno nekih stvari koje ljudi nisu znali o meni i bio sam 100% iskren i sve što sam smatrao da treba da kažem, rekao sam.
NN: Vi ste neko ko se vratio iz Njemačke nakon nesretnih dešavanja tokom devedesetih. Da li ste se ikada pokajali zbog povratka i da li se nekada zapitate kako bi Vaš život izgledao da ste ostali "gore"?
FRENKIE: Imam u knjizi i jedno poglavlje gdje se bavim tim pitanjem. S obzirom na to da sam ja bio mlad i kad smo se odselili i kad smo se vratili, nisam baš imao pravo da biram i nisam mogao reći roditeljima: "E, ostaću ja u Njemačkoj." To je bila porodična odluka i tako smo postupili. Ne kajem se, razmišljao sam i često sam se pitao u životu kako bi to bilo da sam ostao tamo, ili da sam se opet vratio tamo, jer moj brat je tamo i živi ponovo u Njemačkoj u istom mjestu gdje smo i mi živjeli. Naravno, zapitam se da se nisam vratio da li bi se sve ovo desilo kako se desilo i sa muzikom, i evo sada i sa knjigom i sa cijelom tom karijerom koju sam izgradio, i sumnjam da bi to bilo tako. Sigurno bih bio neko drugi gore. Ne kajem se i drago mi je što se to tako desilo.
NN: Ranije ste rekli da su naši ljudi nakon završetka rata u ono najgore vrijeme bili puni pozitivnog duha i željni kulture i muzike. Šta mislite da je razlog što tog pozitivnog duha nema danas?
FRENKIE: Na to smo pitanje i mi tražili odgovor. Vjerovatno je više faktora uticalo na to. Ja pamtim ono kad smo se vratili iz Njemačke '96. godine. Pamtim to vrijeme kao jako živo i kao jako lijep period. Prvo ja sam tamo bio stranac. Njemački mentalitet je bio drugačiji, jezik je drugačiji i kad sam se vratio, osjetio sam da je ovo moja zemlja i da ovdje pripadam, i ponovo su isplivali taj naš duh i mentalitet. Ja se sjećam da su ljudi bili veseli, da su ulice bile pune raje, da je bilo po ulicama i djece i starijih i družili su se non-stop i sve je bilo nekako pozitivno, i upravo zato što je iza njih bio rat, svi su bili željni i života, i muzike, i kulture. Zato je meni taj period ostao kao lijep. Mnogi se ne bi složili sa mnom, ali meni je stvarno bio jako lijep period i drago vrijeme, a zašto to danas nije tako, nisam siguran. Tražio sam i želio sam da definišem trenutak kada se desila ova promjena i kad je to prestalo da bude tako, i jedan od tih trenutaka je recesija u Americi i kad se to prenijelo na Evropu. Tada sam osjetio da se ovdje nešto mijenja, nešto nije baš kao prije. Ja konkretno nisam osjetio da nemamo toliko para ili da smo iznenada siromašni, ali su se stvari počele mijenjati, a uz to su došli i internet i društvene mreže. Ljudi su se otuđili i udaljili jedni od drugih i na neki način su bliski jedni drugima jer je sve moguće klikom, ali oni koji žive jedni kraj drugih više nisu tako bliski. Više faktora je uticalo na to i da dođe do ove promjene, ali valjda je to neki normalan proces.
NN: Najavljena je i mogućnost prevoda knjige na njemački jezik. Da li će se to desiti i koliko bi Vam značio ovaj potez?
FRENKIE: Meni bi to puno značilo prvenstveno zbog mojih prijatelja koji tamo žive. Ima njih mnogo koji kad sam se vratio ovamo i kad sam se počeo baviti muzikom, tada nije bilo društvenih mreža i za njih sam ja bio neki jado koji je išao sa njima u razred, a kada sam se vratio ovamo i kada je ta muzika krenula i sa Edom Maajkom i kada smo postali popularni oni to nisu upratili, pa tek kad bi neko od njih došao ovamo, ili kada bih ja otišao gore, onda bi se iznenadili. Veliki dio knjige je Njemačka, skoro pola, i ja sam tamo imao stvarno lijep život i zahvalan sam mnogim ljudima. Mislim da bi i naša dijaspora čitala ovu knjigu na njemačkom, ali mislim da bi prosječnom njemačkom čitoacu knjiga bila zanimljiva jer opisuje klinca stranca koji se uklapa u njemačko društvo i opisuje probleme sa kojima se on susreće. Već razgovaramo o tom prevodu, ali želio bih prvo da ovo naše izdanje ispromovišemo koliko je god moguće pa ćemo gledati kako dalje i šta.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.