Draško Sikimić je poeta i prozni pisac iz Ljubinja. Do sada je objavio tri knjige poezije "Smotuljci" 2016, "Ogrebotine" 2017. i "Moje kosti ujedaju" 2018, te roman "Čvor na omči" 2019. godine.
Roman je ove godine bio u užem izboru za NIN-ovu nagradu, a prošle sedmice u organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti "Imperativ" predstavljen je i u Banjaluci. Dupke pun Crveni salon Banskog dvora bio je još samo jedna potvrda da se poezija i proza Draška Sikimića tiču, ako ne svih nas, onda bar onih koji još vjeruju u pisanu riječ.
Tokom gostovanja u gradu na Vrbasu Sikimić je govorio i za "Nezavisne".
NN: O kakvoj se omči radi u Vašem romanu? Da li je to omča oko vrata samoubice, omča koja guši pojedinca u društvenom sistemu ili, kako saznajemo na kraju knjige, omča poezije?
SIKIMIĆ: Može se reći da ima više omči, a jedna od njih i možda glavna jeste omča vremena u kom živimo, ali u toj priči se jasno vidi da ima i omča oko ličnog života glavnog junaka Vuka.
NN: U kojoj mjeri je Vuk alter ego Draška Sikimića. Znamo da knjiga nije autobiografska, ali prosto mnogo je sličnosti između vas dvojice?
SIKIMIĆ: To sam jednom rekao da nije ni važno koja je sličnost, jer kad završiš neku priču, ona sama po sebi postane stvarnost, tako da možda nije važno koliko ima veze sa stvarnim događajima. Uglavnom sam uzimao određene motive iz života, a sve ostalo je izmaštano.
NN: Ono što nije izmaštano je već pomenuta omča poezije. Na kraju romana Vuk počinje da piše poeziju...
SIKIMIĆ: Može se to povezati. Nekako sam u jednom trenutku možda i nesvjesno, a možda i svjesno došao do zaključka da hoću tako da završim roman i da taj neki bivši konobar završi kao pjesnik.
NN: Kako je Draško Sikimić postao pjesnik?
SIKIMIĆ: Sve je to krenulo sa "Smotuljcima". Ja sam svjestan kako je to krenulo. Jednu moju pjesmu je na društvenim mrežama podijelila beogradska blogerka, zaboravio sam joj ime, onda je to kod nje vidjelo dvije hiljade ljudi i krenilo je dalje, postalo je popularno. Maltene, izgubilo je kontrolu. Izgubilo se i ime autora. Neko je tu potpisivao Miku Antića, Duška Radovića, čak su potpisali i Duško Sikimić itd.
NN: Pretpostavljam da je tako nešto imponovalo?
SIKIMIĆ: Jeste, to nije smetalo. Neki moji prijatelji su se nervirali i govorili, vidi - nije potpisano, ali meni je bilo svejedno, neka ljudi čitaju. Ako nekoga zaista zanima autor, on ga i pronađe, kao što je i bilo. Poslije "Smotuljaka" 2016. godine dosta ljudi mi se javljalo i tako je sve to krenulo.
NN: Koliko je na tom putu pomoglo novinarstvo? Zamjenik ste glavnog urednika portala "Moja Hercegovina", a znamo i da protagonista "Čvora na omči" u jednom trenutku piše političke kolumne koje su mu se brzo zgadile...
SIKIMIĆ: Ja na novinarstvo možda gledam previše kritički pošto mi naiđe period kada mislim da je novinarstvo krivo za sve probleme u svijetu zbog neodgovornosti određenih novinara. Sa druge strane, danas se i ne može bez novinarstva, informacija i svega što donosi sa sobom. Zbog toga sam u roman ubacio taj momenat da se Vuk sam sebi zgadi jer je previše zapao u kolotečinu imanja stava i mišljenja, jer sa druge strane nema odgovornosti. Uglavnom to je kritika nemanja odgovornosti u novinarstvu kao u bilo čemu drugom.
NN: Dosta društvenih fenomena je, da se tako izrazimo, pomenuto ili obrađeno u Vašem romanu, a jedan od njih je i fudbal. Koliko su umjetnost i fudbal danas izgubili svoju osnovu, a to je igra?
SIKIMIĆ: Jesu izgubili osnovu. Fudbal je danas postao više komercijalan, previše se novac tu uključio, što se vidi i po Vukovom prestanku praćenja fudbala. Mogu se povezati fudbal i umjetnost. Nedavno mi je palo na pamet, možda sam zbog toga nesvjesno i ubacio tu priču u knjigu, bilo mi je jako drago što sam gledao seriju Paola Sorentina "Mladi papa". On isto tu ubacuje motive fudbala, tako da se on definitivno može povezati sa umjetnošću. Recimo, taj motiv sam ubacio iz svog života, pošto sam i ja kao i Vuk navijač Mančester junajteda.
NN: U knjizi je objavljena i "Skoro nepotrebna napomena" gdje dajete kratku informaciju da ste Vuku oduzeli desnu šaku, da biste i sami poslije ostali bez desne ruke, što je dovelo do toga da Vuk gotovo izgubi svoj književni život. Koliko je snage trebalo za nastavak pisanja?
SIKIMIĆ: Ne bih rekao da je trebalo neke posebne snage. Nisam ja bio u nekom patosu zato što se to desilo, nego me je nervirao književni pogled na to, jer da nisam stavio napomenu, reklo bi se da taj junak nema ruku zato što je ja nemam. To me je prosto nerviralo.
NN: Napomenom se zapravo ograđujete od Vuka?
SIKIMIĆ: Da, tom napomenom se ograđujem od njega. Ja sam maltene bio odustao od pisanja romana i nastavio sam na nagovor prijateljice kojoj sam poslao neke dijelove knjige prije nego se desilo to sa rukom. Ona je bila baš uporna, sjeo sam, razmislio da li imam volje, ne snage, nego volje, i imao sam.
NN: Nakon što je izgubio šaku, Vuk pravi ceremoniju sahrane svoje desnice, što simbolizuje sahranu desnice u političkom smislu. Koliko se, stoga, ovaj roman može posmatrati, neću reći kao ideološki, nego kao onaj koji se osvrće na određene ideologije?
SIKIMIĆ: Ja sam se potrudio da ideologija ne dođe previše do izražaja, jer to mi nije bio cilj. Inače ne volim kada se, posebno u književnosti i bilo gdje u umjetnosti, previše upliće ideologija, ali može se učitati i taj motiv, da je Vuk neka vrsta ljevičara. Uglavnom, možemo to tako shvatiti.
NN: Zbog podjednake ideološke obojenosti članova žirija i određenih knjiga iz najužeg izbora, čini mi se, uslijedio je i bojkot ovogodišnjeg finala NIN-ove nagrade, koji je potpisalo osamnaest pisaca. Da li ste Vi pratili ovu situaciju?
SIKIMIĆ: Pratio sam situaciju i ona je malo komplikovanija nego što se predstavlja, odnosno što i jedna i druga strana predstavljaju u medijima. Neki to žele svesti samo na ideologiju, proglašavaju ove što su bojkotovali da su nacionalisti itd. Meni je sve to malo besmisleno. Ako imam nešto protiv dodjele nagrada, ja bih bojkotovao sve nagrade, jer uvijek postoji koruptivnost u tome, ne zbog nečeg posebnog kao što je ideologija, nego zbog same prirode ljudi koji su uvijek pristrasni. Ja da sam u žiriju, vjerovatno bih bio na neki način možda i nesvjesno pristrasan prema nekom čija mi se ideologija ili svjetonazori sviđaju. Sa druge strane, ima smisla kritika i treba dublje ući u sve to, a ne površno, odnosno navijački. Tu su najviše stradali čitaoci koji su to navijački posmatrali.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.