Književnost

Pratite nas na Google news

Isak Samokovlija - priznati doktor i još priznatiji pisac

Isak Samokovlija - priznati doktor i još priznatiji pisac
Foto: N.N. | Priznati doctor i još priznatiji pisac
Nevena Vržina

BANJALUKA - Baš poput Kočića, koji je imao svoje Zmijanje, ili Ćorovića, koji je imao svoj Mostar, i Isak Samokovlija imao je svoj svijet, koji je iz života ulazio u njegove priče i koji je svojom životnom autentičnošću odredio prirodu tih priča.

Priznati doktor, a još priznatiji i poznatiji kao pisac, Isak Samokovlija umro je na današnji dan prije 65 godina. Period dovoljan da se zaboravi jedan život, ali nikako onaj kakav je vodio i šta je za života u amanet novim generacijama ostavio Samokovlija. Završivši studij medicine u Beču, Isak je kao doktor radio u rodnom Goraždu, a potom i u Fojnici i Sarajevu.

Pošto mu je doktorski posao oduzimao mnogo vremena, pisanju se posvećivao kada su ostali spavali, a govorio je da ga ono odmara i usrećuje. Svoje tekstove dugi niz godina držao je neobjavljene u ladici. Pisao je za svoju dušu i saosjećao sa svakim likom, a nije ni pomislio da će mu ti tekstovi jednog dana donijeti popularnost. Prva pripovijetka koju je izdao je bila "Rafina avlija" 1927. godine. Pripovijetka predstavlja simbol borbe nad mržnjom, a Samokovlija je njome nastojao razbiti predrasude o Jevrejima kao isključivo bogatom narodu.

Bio je oženjen Bečlijkom Hedom, s kojom je dobio troje djece. I baš kao što to biva s većinom djece prezaposlenih roditelja, ni njegova nisu voljela njegovo pisanje, jer bi se zatvarao u sobu gdje ga nisu smjeli ometati, ali kasnije su postali svjesni važnosti njegovog rada i svega dobrog što proizlazi iz njega. Kao odrasli ljudi, bili su ponosni na svog oca, što svjedoči i činjenica da je kćerka Mirjana nakon njegove smrti otvorila mali porodični muzej, gdje se mogu vidjeti prostorije u kojima je pisao svoje pripovijetke.

A, koliko je on volio svoju djecu i u kom duhu ih je vaspitavao najbolje svjedoče rečenice koje je jednom od njih napisao u spomenar: "Šta da ti napišem u tvoju knjigu uspomena? Da si moja radost, to znaš. Uči i sabiri znanje što više možeš jer u znanju je mudrost. Čitaj dobre knjige pa ćeš upoznati život i ljude. Voli prirodu, uživaj u zlatnoružičastim zalascima sunca, tu ćeš imati mnogo lijepih časova. I voli ljude, ne gledajući njihov imovinski status, njihovo obrazovanje, njihovu religiju i nacionalnost. Ima toliko dobrih ljudi. I ostani moja radost. Tata."

Riječi su ovo koje nam i danas mogu biti za nauk, kako da gledamo na život. Zbog jevrejskog porijekla život ga nije mazio i iako je do početka Drugog svjetskog rata bio šef odjela u bolnici na Koševu, ostao je bez posla. Morao je nositi žutu traku s Davidovom zvijezdom, koja je bila obilježje kojim su nacisti obilježavali Jevreje u Drugom svjetskom ratu. Kasnije su ga ustaše zatvorile i odvele u logor u Sarajevu, odakle je uspio pobjeći u proljeće 1945. godine. Potom je uglavnom bio na čelu književnih udruženja ili zajednica, a radio je i kao doktor, uglavnom pomažući drugima i odlazeći i u udaljena sela kako bi pomogao onima kojima je pomoć potrebna. U Goraždu se u njegovu čast održavaju "Dani Isaka Samokovlije",  a opisi ljudskih sudbina ostaju zauvijek zabilježeni u njegovim pripovijetkama.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije