Nataša Bundalo-Mikić pjesnikinja je i spisateljica iz Novog Sada, kojoj je prošlog mjeseca, tokom 48. "Brankovog kola" na Stražilovu, čuvenom fruškogorskom brdu iznad Sremskih Karlovaca na kojem počivaju posmrtni ostaci Branka Radičevića, dodijeljena istoimena nagrada.
Nagradu "Stražilovo" dobila je za knjigu pjesama "Treći krug snova", koja je uz, takođe poetske zbirke, "Ginevrin šapat" i "Kratki espreso sa gospodinom", te roman "Lakovane bele cipele", njena četvrta knjiga. Upravo o novoj knjizi i nagradi, ali i o književnom i vanknjiževnom životu, Nataša Bundalo-Mikić govorila je za "Nezavisne".
NN: Šta za Vas znači nagrada "Stražilovo"?
BUNDALO-MIKIĆ: Prvo što bih istakla u vezi sa ovom prestižnom nagradom je to da je zaista zadovoljstvo biti među četiri ovogodišnje laureatkinje 48. "Brankovog kola", nagrade "Stražilovo", pogotovo što su to divne, mlade, talentovane pesnikinje, od kojih je svaka na svoj način posebna kao i njena poezija. Za mene nagrada "Stražilovo" predstavlja najpre krunu mog dosadašnjeg ostvarenja u pesništvu kao i ukupnog književnog angažmana, ali i zadatak ka daljem dokazivanju i radu. Podsticaj da se nikad ne odustane u ovoj prelepoj avanturi zvanoj književnost.
NN: Naslov "Treći krug snova" u svakoj riječi donosi po jedan simbol. O kakvim se simbolima radi?
BUNDALO-MIKIĆ: "Treći krug snova" je prevashodno moja treća zbirka poezije, dakle već je tu donekle sam početak ključa za otkrivanje njene simbolike. Broj tri je na prvom mestu broj koji govori o duhovnosti i važnosti u religijskom smislu, a otvara i treću etapu mog života koju sam donekle pokrenula putem preobraženja onog trenutka kada je knjiga završena, a i putovanjem na Kosovo i u Visoke Dečane. Broj tri i krug su neodvojivi jer se u njima ogleda beskrajnost uživanja u životu, savršenstvo i težnja ka besmrtnosti, igranje rečima u svakodnevici, ali simbolizuje i veliku kreativnost koja treba da doživi svoju potpunost i ostvarenje u svim vidovima stvaralaštva, u mom slučaju u pisanju. Kada kažemo krug, prvo pomislimo na Miloša Crnjanskog i njegov "Beskrajni plavi krug. I u njemu Zvezda". Za mene je u krugu zvezda - porodica i ljubav prema njoj kao nešto najuzvišenije, a snovi, bilo lepi ili košmarni, na javi ili dok spavamo, nešto čemu treba težiti, ostvarivati i opet u njima pobeđivati smrt. Dakle, izazov. Izazov je pretočiti stvarnost u poeziju i obračunati se s njom.
NN: Knjigu otvara pjesma koja u neku ruku govori o stvaralačkom procesu u pjesništvu. Ukratko, kako nastaju Vaše pjesme?
BUNDALO-MIKIĆ: Da, knjiga počinje pesmom "Imam pesmu" i govori o samom njenom postanku, kako je doživljavam i kako se pojavi "odjednom". Sve moje pesme nastaju iz istinske potrebe za kazivanjem osećanja i emocija koje vezujem za svet koji vidim i o kome sanjam, ali prvenstveno koji - vidim.
NN: Potičete iz stare novosadske porodice o kojoj dijelom govori i Vaš roman "Lakovane bele cipele". Koliko je teško porediti Novi Sad danas sa onim Novim Sadom o kojem govori Vaša knjiga?
BUNDALO-MIKIĆ: Rođena sam Novosađanka i moja majka je, a majčin otac je došao u Novi Sad pre 1925. godine, učestvovao u njegovoj izgradnji i postao prepoznatljiv po svom zanatu. Novi Sad nekad i Novi Sad danas predstavljaju dva potpuno različita lika. Više stanovnika, izgrađeniji, turbulentan život i nikako miran grad, ali opet je moj i volim ga baš takvog. Gde god da otputujem, kada se vratim, u Novom Sadu se najbolje osećam, a znam da tako razmišljaju svi moji sugrađani ma šta govorili ili pisali.
NN: Objavili ste tri knjige poezije i jedan roman. Koja je razlika u Vašem pristupu prozi u odnosu na poeziju?
BUNDALO-MIKIĆ: Zaista nema mnogo razlike jer u pisanju proze pa tako i poezije prikazujem istinske trenutke vremena koje opisujem na sasvim prisan, emotivan i iskren način.
NN: Uprkos knjigama, nagradama, diplomi odsjeka za srpsku književnost i jezik, Vi i dalje nemate posao. Kako se borite sa ovom činjenicom i kako objasniti ovaj fenomen?
BUNDALO-MIKIĆ: Na ovo pitanje više ni ne znam kako da odgovorim, ali činjenica je da sve što sam do sada postigla u književnosti, uz božiju pomoć, odvešće me negde, nekom poslu. Verujem i osećam da se trenutak bliži. Sve što sam do sada uradila na tom polju je iz ljubavi i honorarno, ali uživam u svakom momentu. Svedoci smo, čitajući mnoštvo biografija poznatih, voljenih i čitanih pisaca, da su radili raznovrsne poslove dok su pisali i stvarali, tako da to nije ništa neobično, niti sam ja usamljen slučaj.
NN: Koje je Vaše mišljenje o srpskoj i južnoslovenskoj književnoj sceni ovog trenutka?
BUNDALO-MIKIĆ: Savremena književna scena danas prepoznaje mnoge talente, a vreme će potvrditi šta će od svega toga opstati i trajati. Poeziji pa i prozi umnogome doprinosi postojanje interneta i društvenih mreža gde možemo da ispratimo mlade, ali i generacijski starije priznate i ostvarene pisce, medijski više ili manje zastupljene, a sve to ide u prilog samom stvaralaštvu i pokazuje da literatura nije završena. Naravno da su knjige nešto najvrednije i da nema dobre književnosti dok se knjiga ne uzme u ruke, ali podržimo i lepe strane moderne tehnologije i ističimo samo njih koliko god je to moguće. U ovom trenutku, mogla bih da izdvojim nekoliko savremenika koji odlično pišu, to su svakako kolege i prijatelji koji predstavljaju književnu scenu prvenstveno grada Novog Sada na pravi način, i čija dela vrede.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.