Pisac, glumac i legenda pank muzike Henri Rolins u intervjuu za "The Guardian" odgovarao je na pitanja obožavalaca o radu s Vilijamom Šetnerom i Al Paćinom, radosti dizanja tegova, o doživljajima iz Lidsa ali se dotakao i toga da se ni pod koju cijenu ne bi vratio na binu sa grupom "Black flag".
Kao osoba opsjednuta muzikom, zašto ste odustali od stvaranja?
HR: Prestao sam obrađivati ideje u smislu tekstova. Jednog dana sam se probudio i pomislio: "Gotov sam." Moj menadžer je poludio, ali nikad se nisam osvrnuo. Nisam želio postati ljudski džuboks koji svira stare pjesme, pa sam prostor koji je bend zauzeo ispunio filmovima i TV-om, a sada svojim emisijama, radio emisijom i pisanjem. U ovom trenutku ne bih se ni zbog čega vratio na binu s bendom.
"Jingle Bells" s Vilijamom Šatnerom je fantastična pjesma. Naziru li se buduće muzičke saradnje?
HR: Bil je nazvao i rekao: "Henri, stvarno želim da budeš sa mnom na ovoj pjesmi." Rekao sam: "Bil, za tebe, bilo šta." Prije smo radili pjesmu. S njim je jednostavno zabavno raditi. Tako je bilo i s Flaming Lips 2009. To su ljudi koje poznajem, ali generalno sam objesio svoj (muzički) štit i mač o klin.
Kakvo je bilo iskustvo rada na filmu "Vrućina"?
HR: Reditelj, Majkl Men, rekao je: "Tvoj lik ima scene s Al Paćinom, ali ako te Al ne voli, ne možeš biti u filmu. Pa ćemo ručati da vidimo sviđaš li mu se." Rekao sam: "Uh? Kada?" On odgovara: "Ovog trenutka." Izašli smo vani i otišli u neki italijanski restoran visoke klase na Beverli Hilsu.
Paćino je rekao: "Zovi me Al." Na kraju ručka kaže: "Majkl, sviđa mi se." Svakog bih dana na setu rekao: "Kako ste, gospodine?" Al bi mi stavio ruku na rame, te rekao: "Henri, ne baš dobro", i ispričao mi u detalje kako je istegao mišić na ruci. Bilo je zabavno biti u njegovoj blizini. Postoji jedna scena u kojoj sam s lisicama na rukama, pa bi Al sjedio na kauču i pravio mi društvo dok sam se otključavao. On bi povikao: "Neka mi neko da čarobni marker. Henriju ću nacrtati brkove." Kad vas iznervira Al Paćino, koliko vam je dan zaista loš?
Da li je turneja vašeg govornih emisija manje stresna od turneje s bendom?
HR: Bavljenje muzikom bilo je kao gladijatorski sport. Izgubio bih tri kilograma prilikom svakog nastupa. Rasparao sam leđa i vrat, a čeljust mi škljoca od udaraca. Govorne emisije su zahtjevnije, jer sam samo ja na sceni. To je kao da upoređujemo operaciju s građevinarstvom - jedno zahtjeva super koncentraciju, a drugo je samo fizički napor. A u autobusu nije pleme smrdljivih muškaraca! To su četiri osobe koje ne puše, tihe osobe. Iza pozornice sam samo ja.
Čuo sam tužnu vijest o smrti Glena "Spota" Loketa uticajnog lika oko benda Black Flag i producenta SST Recordsa. Imate li priču za podijeliti ili omiljeni album koji je producirao?
HR: Spot je imao vrlo starinski način snimanja: manje mikrofona, manje miksanja, sve uživo, kao da je snimao stranu Čarlija Parkera. Moj najdraži album koji je napravio je "The Punch Line" od benda Minutemen, iz 1981. Bili su vrlo argumentovani, pa bi Spot rekao: "OK, to je to. Sada začepite”, a bili su dovoljno pametni da slušaju.
Nikada nisam upoznao nekoga poput njega. Danima bi išao okolo noseći trake snimaka. Kad je Black Flag snimio "Damaged", Greg Gin je želio čuti kako to zvuči u studiju, pa je Spot uzeo Gregovu gitaru i dok je bend svirao, on je apsolutno pogodio pjesmu Damaged II, koja je poput matematičkog roka. Greg je bio nevjerovatan gitarist, ali bio je potpuno zatvoren. Bilo je smiješno. Šahovski majstor je dobio mat.
Vaše KCRW radio emisije su užitak. Koji su vas radijski DJ-evi inspirisali i zabavili?
HR: Mama me vodila da vidim American Graffiti, a scene lika Vulfmen Džeka bile su tako harizmatične. Postao sam opsjednut idejom o mističnom glasu koji noću govori preko radija i koji vam muzikom spašava život. U KCRW-u, moja pokojna velika prijateljica Dirdre O’Donogi prva me naučila kako to učiniti. Na stanici sam 14 godina i moja emisija se sluša u cijelom svijetu.
Kada sastavljate listu pjesama za svoju radio emisiju, što tražite od novog izvođača?
HR: Voljeti njihovu muziku. To je to. Kad sam bio u bendu, uvijek sam želio da nas neko pusti na radiju da nam pomogne preći "preko zida", pa ako neko preporuči novi bend koji mi se sviđa, obilazim njihov Bandcamp i kupujem cijeli katalog. Obožavam nadolazeći album benda Snooper iz Nešvila. To je zabavan materijal, svih 23 minute.
Kad sam imao 14 godina, pisao sam svim bendovima koji su me inspirisali. Bio si jedan od rijetkih kojima je bilo dovoljno stalo da odgovoriš. Jeste li ikada pisali svojim herojima?
HR: Ne, ali došao sam s pank scene u Vašingtonu, koja je bila vrlo egalitarna, svi su tretirani jednako. Kad mi neka mlada osoba piše, nikad ne bih odgovorio, jer vjerujem u mlade. Ne želim ugasiti njihov entuzijazam.
Kakva su vaša sjećanja na vrijeme provedeno u 52 Harold Mauntu, Lidsu, i snimanje onih ranih solo/Rollins Band ploča u Off Beat studiju?
HR: Kris Hasket iz Rollins Band živio je u Lidsu, pa smo tamo snimali ploče i kampovali u njegovom hladnom stanu. Lokalni dućan služio je najbolje bhajije od luka koje sam ikada jeo, a vlasnik je vječito pokušavao spojiti Krisa sa svojom kćerkom.
Naučio sam cijeli taj kraj. Posudili smo mikrofon od Mekona i svirali smo Vojvotkinju od Jorka nekoliko puta. Jedne noći, neki tip je rekao: "Džimi Hendriks je u osnovi bio Britanac." Odgovorio sam mu: "U redu, sada sjedni tu. Sada ću te školovati o državi Vašington i njenoj sceni" i totalno sam ga razbjesnio.
Vaš esej "Željezo i duša" iz 1994. godine, u kojem opisujete kako i zašto ste počeli dizati tegove, tu je uz knjigu Svena Lindkvista "Benč pres" u redefinisanju razloga za trening snage. Kakav je sada vaš režim vježbanja?
HR: Vježbam šest dana u sedmici: dan za veliki potisak, dan za veliki potisak, dan za mali potisak, dan za trbušne mišiće, a ostalo je kardio. Na pozornici sam dva i po sata pričajući velikom brzinom, a ovaj dio turneje ima 44 nastupa uzastopno, tako da me sagorijevanje kalorija poslijepodne psihički priprema. Kao tinejdžer nisam mogao ravno bacati loptu i niko se nije htio igrati sa mnom. Učiteljica me naučila dizati tegove i od tada je teretana moje sretno mjesto.
Imate ogromnu kolekciju ploča; koju ploču imaš najviše verzija?
HR: Imam puno različitih izdanja prvog albuma "Damned" i prva tri albuma benda "Buzzcocks". Zanimljiva su različita izdanja Hendriksovih albuma, posebno onih južnoafričkih, jer za vrijeme aparthejda nisu željeli lice nebijelca na omotu. Bouvijeve sedam-inčne singlice s Filipina jako je teško pronaći i uvijek su u lošem stanju. Kupujem svaki Joy Division butleg. To je u osnovi ista muzika, ali dok ne dobijem svaki pres moj život nije potpun.
Kako ste došli u posjed originalnog crteža iz domena klasičnog britanskog pank album benda Ruts iz 1979. godine "The Crack"?
HR: Segs (Džon Dženings] iz Rutsa rekao mi je da ju je slikar Džon Hauard odnio u Njujork i da je bend više nikada nije vidio. Pronašao sam Hauarda i on mi je rekao da ju je prodao kolekcionaru umjetnina koji je samo mislio da je to super slika sa zabave. Dao mi je ludo nisku cijenu. Nešto kasnije, Segs mi je rekao da se umjetničko djelo zadnje korice pojavilo u aukcijskoj kući u Sufolku, pa sam i to kupio.
Vaše spominjanje Majlsa Dejvisa iz električne ere pokrenulo je moju dugogodišnju ljubav i opsesiju. Što slušaš što bi moglo biti povezano?
HR: Odrastao sam na Majlsu, ali moja je mama rekla da ga više ne razumije tokom električne ere. Dakle, u Rollins Bandu, moje su kolege bili začuđeni što nikad nisam čuo "On the Corner" pa su me posjeli i odsvirali to. Nisam siguran da postoji nešto slično, ali u autobusu je moj menadžer puta svirao istočnoevropski džez iz 1970-ih, pa sam tražio ploče svih tih bendova čijih se imena ne mogu sjetiti.
Kakva su vaša sjećanja s nastupa u Ukrajini - i da li biste sada nastupili u Kijevu ili Moskvi?
HR: Kijev je bio stvarno prekrasan, a publika je bila stvarno pažljiva i zahvalna. Ruska publika uvijek je bila fantastična. Odlazak u Ukrajinu bio bi omalovažavanje situacije, osim ako sam ne bih mogao priuštiti letove i besplatno napraviti nastup, neku vrstu tonika za trupe, kao što sam nekada radio s USO (dobrotvorna organizacija za zabavu uživo za američke oružane snage) u Iraku i Avganistanu. Ne bih sada išao u Rusiju iz straha da mi nešto ne padne u čaj.
U svojoj nedavnoj knjizi "Sic" spomenuli ste da ste se preselili u Nešvil kako biste realizovali veliki projekat. Šta je to?
HR: To je nešto na čemu radim nekoliko godina sa svojom menadžericom, Hejdi Mej, i u to sam uložio svoju životnu ušteđevinu. Sve što mogu reći je da planiramo lansiranje tog projekta za 14 mjeseci u Nešvilu i to će ljude nasmijavati dok ih lica ne zabole.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.