Pozornica

Pratite nas na Google news

Smirna Kulenović: Politika fašizma i "čiste krvi" je poput bolesti koja se širi

Smirna Kulenović: Politika fašizma i "čiste krvi" je poput bolesti koja se širi
Foto: Predrag Milašinović | Smirna Kulenović za "Nezavisne": Politika fašizma i "čiste krvi" je poput bolesti koja se širi
Milan Rakulj

Moramo naučiti kako da izvlačimo beskrajnu inspiraciju iz same apsurdne stvarnosti i destrukcije koja nas okružuje. Ne smijemo se zatvoriti u bijele kocke i raditi Instagram-friendly apstraktne skulpture od pleksiglasa. Ponekad se treba psihički i fizički u potpunosti predati svojoj borbi, svom unutrašnjem razlogu koji nas tjera da na koljenima očistimo dva kilometra - čistom krvi.

Kazala je ovo u razgovoru za "Nezavisne" Smirna Kulenović, umjetnica iz Sarajeva, koja je u vikendu iza nas performansom "Čista krv" otvorila osmo izdanje festivala "BL Art". Nakon performansa u krugu poslovne zone banjalučkog "Incela" ostala su dva kilometra "čiste krvi", a o čemu se zapravo radi pročitajte u intervjuu koji je Kulenovićeva dala za "Nezavisne novine".

NN: Koju ste poruku željeli prenijeti performansom "Čista krv"?

KULENOVIĆ: Ideja je bila da se vizuelno i tjelesno predstave posljedice retorike ideologije "čistokrvnosti" koju susrećemo još u ranim politikama nacizma, fašizma i svih ostalih pokreta koji su za cilj imali da eksplicitno "očiste" jednu rasu ili naciju od različitosti. Ono sa čim se svijet susretao kroz svjetske ratove, pa i ovaj naš posljednji rat, je upravo posljedica takvih politika koje su uspjele manipulirati masama u vjerovanje da je jedna krv čistija od druge i da sve ostale "prljave" krvi treba istrijebiti, ubiti, silovati. Nažalost, živimo u vremenu u kojem ovakva retorika ponovo postaje normalna u političkom govoru demokratskih predstavnika vlasti; kako u Banjaluci, Bosni i Hercegovini, tako i Balkanu, čitavoj Evropi, Americi i svijetu. Izbjeglička kriza posljednjih godina samo je probudila desničarske politike da stegnu obruč oko Evrope, pa tako i u brojnim gradovima Bosne i Hercegovine možemo vidjeti migrante koji pokušavaju preći granicu ka Evropskoj uniji. Nažalost, u Banjaluci je trenutno čak i zakonski zabranjeno pomagati ovim ljudima, te se prema njima odnosi upravo kao prema "prljavoj" krvi koja ne treba kročiti u centar grada ili neku "civiliziranu" zemlju. Ovo nije slučaj samo u Banjaluci, već i u brojnim evropskim gradovima. Međutim, Banjaluku je nedavno pogodila i ekološka katastrofa prolivanjem otrovnog piralena u industrijskoj zoni "Incel", te je otkriveno kako su sami radnici ove zone zatrovani, tj. kako njihova krv sadrži ogromne količine otrovnih metala.

NN: U svemu tome pronašli ste simboliku...

KULENOVIĆ: Upravo! Za mene je ovo izlijevanje upravo simbolički događaj, izlijevanje otrova i svega onoga što je godinama stajalo zakopano - što se nakon eksplozije i požara prosipa na površinu, i zbog čega otkrivamo da su svi ljudi koji rade i žive u blizini pogođeni, tj. na neki način otrovani. Za mene je politika fašizma poput bolesti koja se širi, izlijeva na ljude a da toga nisu svjesni - dok ne dođe do katastrofe u kojoj to postaje očigledno, tj. u našim krajevima - rata, zbog kojeg se svakih nekoliko desetljeća masovno prolije krv.

NN: Koliko ste zadovoljni reakcijama publike?

KULENOVIĆ: Pozitivno sam iznenađena brojem ljudi koji su došli na performans, a posebno sposobnošću produkcije i ozbiljnosti organizacije koju su pokazali aktivisti iz DKC "Incel". Bez njih ne bih uspjela kreirati ovako veliki rad, a rad je svakako bio dio festivala "BL Art" koji oni organizuju. Kad sam dobila poziv da otvorim ovaj festival, bila sam iznenađena jer me dosad niko nikad nije pozvao da umjetnički djelujem u Banjaluci, bez cenzure. Zadivljena sam njihovom hrabrošću i upornošću da postoje kao alternativni kolektiv u kojem se govori o svim onim temama koje su inače u takvom sistemu tabu. Osim onih koji su shvatili zašto je važno govoriti o ovoj temi baš u ovom trenutku, bilo je i puno klasičnih prijetnji, pljuvanja i degradacije od strane brojnih nacionalista i onih koji moj rad vide kao napad na nešto. Ne možemo napadati imaginarne tvorevine; za mene je sve van prirode potpuno imaginarna, čovjekova tvorevina, pa tako i svaka država, granica, entitet, nacija. Nisam ništa napala, već upravo suprotno: pokazujem banalnost svih naših imaginarnih tvorevina zbog kojih se svakih nekoliko godina kolektivno poubijamo.

NN: Da li danas i ovdje imamo dovoljno festivala kao što je "BL Art"?

KULENOVIĆ: Mislim da nije problem u broju festivala, već upravo u broju ljudi koji i te postojeće festivale prate, posjećuju i umjetnički učestvuju na njima. Tužno je kad se za jedan festival u Banjaluci najmanje interesuju sami građani/građanke iz Banjaluke, dok ostali gosti dolaze iz drugih država i gradova kako bi na njemu izlagali ili kako bi ga samo posjetili. Nažalost, sve vrste alternativnih festivala u našoj državi uglavnom imaju istu publiku, tj. krug dobro poznatih lica koja uvijek dolaze na kulturne događaje.

NN: Kritika kaže da je frustracija početna tačka Vašeg stvaranja. Koliku terapiju u tom smislu za Vas predstavlja umjetnost?

KULENOVIĆ: Ovo je posljednji rad u seriji "frustracije". Nju koristim kao aktivnog pokretača zbog kojeg rad postaje iskren i blizak meni samoj. Ne bavim se angažovanom umjetnošću samo da bih se bavila nekom trendy temom, bavim se onim temama koje mene bole, pogađaju i dotiču. Mislim da je činjenica da sam rođena u ratnom Sarajevu sasvim dovoljna da imam puno frustracije, od rođenja do danas. Granate su padale na bolnicu u kojoj sam se rodila. Tu frustraciju treba koristiti za kreaciju, govor o istini, podsjećanje na istinu o ratnim zločinima za cilj borbe da se takve stvari nikad više ne ponove. Ova frustracija je zapravo jedno istinsko upozorenje na budućnost koja može postati potpuno apokaliptična ukoliko na vrijeme ne shvatimo koliko smo izmanipulirani nacionalističkim ideologijama koje nas razdvajaju i tjeraju na mržnju. Nekad smo mislili da se ova mržnja ne može ponoviti, ali danas imamo predstavnike vlasti koji ponovo i javno govore o ratnim zločincima kao o herojima. Šta to može ostaviti narednoj generaciji osim frustracije?

NN: Ipak, rekoste da Vam je ovo posljednji rad iz serije "frustracije"...

KULENOVIĆ: Vjerujem da dolazi vrijeme u kojem postaje očigledno da nijedan sistem koji počiva na profitu i granicama ne može funkcionisati, te da ljudi sve više postaju zainteresovani za neke druge forme razmišljanja i života. Ovo treba da bude vijek u kojem se spajaju priroda i tehnologija, a postkapitalističke forme života polako postaju sve više atraktivne i dostupne svima. Baš zato je ovaj rad posljednji u seriji mojih refleksija na političko i trenutno stanje, koje ću izložiti kao dokumentaciju, ali se od nastavka ove godine samo bavim razvojem biodigitalne tehnologije i njenom primjenom u umjetnosti. Važno je onda kada istinski sagledamo trenutačnu situaciju raditi na razvoju kolektivne imaginacije usmjerene na potpuno drugačiju budućnost. Vrijeme je da tu budućnost počnem umjetnički propitivati, jednako kao i prošlost.

NN: Koje mjesto performans zauzima u savremenoj umjetnosti?

KULENOVIĆ: Mislim da o tom nema potrebe govoriti u 2019. godini, kad je već i performans postao historijska forma i kad dolazi vrijeme da se i on sam prevaziđe. Čak i Marina Abramović trenutno postavlja samo retrospektive.

NN: Bavite se i istorijom umjetnosti, a skoro ste izjavili da bi svaki istoričar umjetnosti trebalo da bude i umjetnik kako bi umjetnički rad mogao razumjeti iznutra. Da li mislite da je umjetnost privilegija odabranih i koliko je ona danas bliska, uslovno rečeno, običnom čovjeku koji se umjetnošću ne bavi ni teoretski ni praktično?

KULENOVIĆ: Umjetnost je nekad bila rezervisana za "buržoaziju", tj. one koji su dovoljno obrazovani da je razumiju i cijene. Zatim, imamo period borbe da se umjetnost iznese na ulice i da se unište klasične forme kreacije i izlaganja, od dadaizma do danas. Međutim, upravo pojava društvenih mreža, interneta i ostalih digitalnih medija čini umjetnost dostupnijom većem broju ljudi nego u vremenu dadaističke ili situacionističke revolucije, budući da nije više ograničena na realni prostor - već može putovati bez granica, puno lakše od samih umjetnika/umjetnica. Oni koji žele da uče o umjetnosti mogu to na internetu jednim klikom. Vrijeme je čak u kojem možemo posjećivati izložbe u 360°, virtuelnoj stvarnosti, sa audio-vodičima i brojnim edukativnim alatima koji su sada dostupniji nego ikad onima koje zaista umjetnost zanima. Međutim, ostaje vječno pitanje kako zainteresovati nekoga ko to ne želi i da li to uopšte treba raditi?

NN: Koliko je, po Vama, umjetnost iz BiH vidljiva u Evropi i svijetu i da li je njenoj vidljivosti u odnosu na neka prošla vremena pomoglo digitalno doba, odnosno era interneta?

KULENOVIĆ: Vidljivija nego ikad, ne samo zbog ovih digitalnih alata, već upravo i brojnih internacionalnih kustosa i kolekcionara koji postaju sve više zainteresovani za prostor Balkana, budući da u njemu vide nešto umjetnički specifično. Naravno, u moru umjetnosti u Evropi, gdje skoro svako djelo podsjeća na ono drugo - njima postaje zanimljivo vidjeti upravo umjetnost kao plod frustracije, kao iskreni čovjekov polet i želju da situaciju u kojoj jeste razdrma, progovori, promijeni, uprkos nedostatku finansija i institucijske podrške. Zato mislim da umjetnici sa Balkana treba da se bave svojom vlastitom stvarnošću i identitetom, prije nego da bezuspješno pokušavaju ličiti na umjetnike iz Berlina, Amsterdama, itd.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije