Vizuelna umjetnost

Pratite nas na Google news

Mladen Miljanović za "Nezavisne": Mi smo centar sopstvene kulture

Mladen Miljanović za "Nezavisne": Mi smo centar sopstvene kulture
Foto: N.N. | Umjetnik Mladen Miljanović: Mi nismo periferija, nego centar sopstvene kulture
Milan Rakulj

Mladen Miljanović jedan je od najčuvenijih vizuelnih umjetnika koji trenutno stvara na prostoru Republike Srpske i Bosne i Hercegovine. Iza njega je 28 samostalnih i preko 120 kolektivnih izložbi.

Na spisku brojnih zemalja u kojima je izlagao, između ostalih, nalaze se Srbija, Mađarska, Francuska, Italija, Austrija, Njemačka, Velika Britanija, Amerika. Njegovi radovi nagrađivani su širom Evrope i svijeta, a svoju 29. samostalnu izložbu pod nazivom "Aperta fenestra (Prozor u svijet)" otvorio je svojevrsnim performansom u utorak uveče u Kamenoj kući na tvrđavi Kastel. Izložba je realizovana u saradnji sa Kulturnim centrom Banski dvor, a publika će Miljanovićeve radove moći da pogleda do 2. oktobra tekuće godine. Više o izložbi neposredno prije otvaranja iste Miljanović je govorio za "Nezavisne".

NN: Premijerno predstavljate koncept novih radova. Ukratko, o čemu se radi?

MILJANOVIĆ: Sam naziv izložbe se referira na poznati renesansni izraz koji u istoriji umjetnosti označava pojam slike kao prozora u svijet. Mazačo (Masaccio) je ustanovio linearni matematički princip perspektive te njegovog inkorporiranja u slikarstvu početkom XV vijeka. Polje i glavni predmeti istraživanja su perspektive kao forme, prostori ili konstrukti između subjekata, predmeta, ljudi i istorije unutar društva. Ovo istraživanje je formalizovano kroz monumentalnu instalaciju iz nekoliko cjelina u vidu izložbe te video-rada koji je snimljen sa australijskim režiserom (sa adresom u Berlinu) Gregom Blekijem. Naziv projekta prije svega upućuje na važnost tačke perspektive ili tačke iz koje se posmatra svijet.

NN: Koliko je za jedno društvo, samim tim i za naše, važno da izvrši radikalnu izmjenu pozicija, te da vidi sebe iz jedne druge perspektive?

MILJANOVIĆ: To je jedan inverzan proces perspektive/posmatranja slike. Ja to kolokvijalno nazivam princip "izvrnute čarape". Prozor je slika u svijet i otvoren je, ali mi taj svijet nepreglednog pejzaža prošlosti posmatramo iz vana ka unutra. Radikalna izmjena pozicija posmatranja zahtijeva i radikalno promišljanje pozicije umjetnika i publike u kulturi danas. Da li je moguće da se prostor kulture življenja dehumanizuje i koje su posljedice toga pitanje je na koje ovaj projekat teži odgovoriti na nekoliko nivoa. Da li se i sami kao društvo svjesno ili nesvjesno nalazimo kao statisti, onesposobljeni u tom kamenitom pejzažu prošlosti je pitanje koje ova situacija postavlja pred nas. Mislim da prostor galerije Kamene kuće savršeno odgovara ovom radu, tako da su se nekako sklopile kockice kamena. Veoma sam nestrpljiv zbog ove izložbe i to je ta nervoza koja je uvijek znak da vam je značajno to što radite. Takođe ova izložba je moje izlaganje u Banjaluci nakon dvije godine i 11 godina nakon posljednje saradnje sa Banskim dvorom, koja je bila davne 2008. na izložbi "Okupaciona terapija". Tako da sam se obradovao pozivu Kulturnog centra Banski dvor i Mladena Matovića da realizujemo izložbu "Aperta fenestra (Prozor u svijet)" kao novu produkciju rada.

NN: Postavka podrazumijeva i video-instalaciju koju ste radili u saradnji sa australijskim rediteljem Gregom Blekijem sa kojim ste sarađivali i prilikom projekta "Zvuci rodnog kraja". Kako je tekla saradnja ovaj put i kako je Vaš prethodni projekat prihvaćen u inostranstvu s obzirom na to da se radi o ljudima koji zajedno pjevaju, a prethodno su međusobno ratovali - kako razumije tako nešto onaj koji gleda sa strane?

MILJANOVIĆ: Oba rada su snimana u istom periodu prošle godine u saradnji sa Gregom Blekijem, njega je interesovao kompleksan društveni, nacionalni i umjetnički kontekst u sadržaju mog rada, a mene da taj sadržaj neko kvalitetno i dobro snimi. "Zvuci rodnog kraja" je bio jedan od radova koje smo tada snimali i već ga prikazali na nekoliko mjesta u svijetu. Taj rad ima potpuno dva različita načina kako ga ljudi vani doživljavaju. Ili se smiju, ili plaču, mislim da u njemu malo ljudi posmatra opšte odrednice nacionalnog kao apsurda, već čisto ljudskog besmisla u nacionalnom konfliktu. Ovaj rad je nešto drugačiji, bez ikakvog je narativa, ali čitava situacija ima jednu dozu nadrealnosti koju donose protagonisti tog rada.

NN: Vaše mišljenje o vizuelnoj umjetnosti ovdje i danas - šta nam nedostaje, a čime možemo da se pohvalimo?

MILJANOVIĆ: Mislim da nam nedostaje hrabrijih ideja i izvođenja, nekako smo sve više samozadovoljni nekim statusom koji je fiktivan i lokalan. Mislim da scena mora da ponudi više mogućnosti alternativnom razvoju umjetnika kroz nove izložbene prostore i modele. Previše je međusobnih tapšanja koja su uvijek odraz lokalizma. Sa druge strane, mladima je svijet mnogo otvoreniji danas nego prije nekih 15 godina kada sam ja studirao, i to se osjeti kroz mlade umjetnike koji uspijevaju napraviti karijere izvan našeg regiona ili bar uporno pokušavaju. Sa druge strane, možemo reći da ima i prednosti stvaranja i življenja ovdje, a to su niži standardi kada je produkcija u pitanju, dostupnost prostora i vremena prije svega.

NN: Bavite se pedagoškim radom na Akademiji umjetnosti u Banjaluci. Do čega Vam je najviše stalo da studenti nauče od Vas?

MILJANOVIĆ: Teško je odgovoriti na ovo pitanje a da se ne pretvaram da pišem o nekom drugom, ali ima nekoliko stvari koje mislim da su bitne u tom procesu. Prije svega mislim da je značajno razbiti predrasudu studenata prema ostatku svijeta koji nas okružuje i ne posmatrati sebe kao periferiju u tom svijetu, već kao centar sopstvene kulture. Mislim da i činjenica permanentnog međunarodnog prisustva sopstvene umjetnosti u inostranstvu indirektno djeluje motivaciono i na studente jer vi kao pedagog morate-trebate u praksi na sopstvenom primjeru dokazivati da to što radite biva valorizovano ili vrednovano u stvarnosti. Pored sadržaja koji predavač po kurikulumu predaje veoma važnu ulogu ima taj element identifikacije studenata sa svojim predavačima, ali ne i oponašanja. Pristup svakom od studenata na bilo kojoj akademiji danas mora da bude što je više moguće individualizovan, a ne pristup generalizacije materije koja se predaje.

NN: Predstavljali ste svoj rad u mnogim zemljama svijeta i sigurno znate koliki se novac ulaže u umjetnost u Veneciji, Parizu, Njujorku itd. Da li je, po Vašem mišljenju, takozvani džet-set vizuelne umjetnosti poput, takođe, takozvane sportske elite "izgubio kompas" i kome ide u prilog finansijski disbalans između običnog čovjeka i milionera u umjetnosti? Drugim riječima, da li umjetnost gubi svoju vazu sa običnim, malim čovjekom?

MILJANOVIĆ: Nama koji smo u svijetu umjetnosti i kulture te stvari su kristalno jasne, ali običnog čovjeka zbunjuju. Zbunjuju naslovi u novinama o milionskim iznosima umjetničkih djela, otkupima, aukcijama, koji samo doprinesu zbunjenosti o tome kako danas valorizovati umjetnost. Tržišni kapitalizam teži da eksploatiše umjetnost jednako kao i vodu. Međutim, parametri valorizovanja umjetničkog su potpuno drugačiji i ta mjerna jedinica definitivno nije novac. Tako da oni koji se uhvate u to kolo umjetnosti koje vodi novac ni ne znaju u kojem smjeru kolovođa vodi. U takvim slučajevima samo tržište diktira to šta će umjetnici da rade, ali i šta će publika da voli. Samo da ne bude zabune, taj i takav svijet umjetnosti se ne treba ignorisati, već treba biti svjestan njegovog cjelokupnog mehanizma, a raditi svoje novcem ne opterećene pa makar i utopijske ideje.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije