Vizuelna umjetnost

Saša Karalić: Javne ličnosti u političkom životu imaju remetilačku funkciju

Saša Karalić: Javne ličnosti u političkom životu imaju remetilačku funkciju
Foto: N.N. | Saša Karalić: Javne ličnosti u političkom životu imaju remeteću funkciju
Nevena Maksimović

Kada se u jednom čovjeku spoje likovni umjetnik i pisac, onda predstavljanje njegovog rada nikako ne može ići u jednom smjeru. Takav umjetnik je i Saša Karalić, čija će izložba "Kvadrat" biti otvorena sutra u 20 časova u Malom izložbenom salonu Banskog dvora, a pola sata kasnije u istoj instituciji biće predstavljena njegova knjiga "Tri znaka kruga".

Karalić je Banjalučanin sa adresom u Amsterdamu, a najprisutnija tema u njegovom radu je odnos javnog diskursa prema vladajućoj ideologiji. U intervjuu za "Nezavisne" govori zašto je javni govor najveća žrtva današnjih sistema, ali i o postavci i romanu.

Karalićevo predstavljanje organizuje Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti "Imperativ" u saradnji sa Banskim dvorom.

NN: Izložba koja će biti otvorena u Banskom dvoru nosi naziv "Kvadrat", što je i naziv Vašeg umjetničkog rada iz 2012. godine. Da li se ova postavka samim tim veže za taj rad i šta je to što će posjetioci imati priliku da vide na istoj?

KARALIĆ: Radi se upravo o predstavljanju tog umjetničkog rada iz 2012. Rad je nastao nedaleko od Banjaluke i do sada je bio dosta prikazivan u svijetu i regionu, ali još nikada ovdje - drago mi je da će sada biti predstavljen i domaćoj publici.  "Kvadrat/Square" se sastoji od tridesetmetarskog znaka i kratkog filma. Ovaj umjetnički rad izveden je na brdu Kik u selu Ivanjska, današnje Potkozarje, gdje je početkom osamdesetih godina prošlog vijeka grupa omladinaca bijelo obojenim kamenjem ispisala velika slova "Tito" i uokvirila ih zvijezdom petokrakom, kao izraz odanosti i počasti tada preminulom predsjedniku Jugoslavije. Obilježje "Tito" redovno je održavano do kraja osamdesetih, kada je naglo izgubilo svoju društvenu i političku funkciju, a onda vremenom zaraslo u žbunje i šumu.  Trideset godina kasnije, predložio sam izgradnju drugog obilježja na istom mjestu - jednostavan znak kvadrata. Ovaj znak ponudio sam kao politički prostor ili prostor za politiku o čijem načinu korištenja i svrsi treba da odluče oni koji ga grade. Tokom tri julska dana, grupa dobrovoljaca iskrčila je brdo, pronašla i iskopala kamenje starog obilježja i od njega na istom mjestu napravila znak kvadrata. Zbog svog položaja i veličine, kvadrat je vidljiv iz velike daljine, kao rudimentarno obilježje u planinskom masivu. U malom salonu Banskog dvora publici će biti predstavljen trinaestominutni film koji prati izgradnju kvadrata i fotografije starog i novog obilježja. Uz njih će biti prikazana i serija portreta ljudi koji su 2012. učestvovali u izgradnji kvadrata, a dio njih i u izgradnji obilježja "Tito" početkom osamdesetih.

NN: Najprisutnija tema u Vašem radu je odnos javnog diskursa prema vladajućoj ideologiji. Pa kakav je, prema Vašem mišljenju, taj odnos danas u BiH?

KARALIĆ: Trenutni odnos javnog govora prema vladajućoj ideologiji veoma je kompleksan, jer je danas iznimno teško detektovati jasne i cjelovite ideološke narative, što ne znači da ne postoje. Razlog tome je činjenica da je sve postalo podložno jednoj neoliberalnoj doktrini koja se, imeđu ostalog, temelji na razaranju centra, ili osjećaja centra, na stvaranju zbrke i haosa, koji sabotiraju društveno povezivanje i saradnju, kao i na namjernoj devalvaciji jezika. Tako je i u BiH i drugdje u svijetu: "Nijedno vrijeme prije nije bilo tako dobro informisano, a tako malo znalo o sebi", napisao je Siegfried Kracauer 1927. o vajmarskoj Njemačkoj - takva situacija je danas posvuda. Sve više primjećujemo da javne ličnosti u političkom životu imaju remetilačku funkciju; pokušavajući da što više odvrate našu pažnju od važnih društvenih i ekonomskih problema, oni posežu za svim što im padne pod ruku, ne prezajući od vulgarnosti, ispraznosti, demagogije i apsurda. Ovo je jedna politička diverzija koja konstantno kreira stanje beznađa, posvećena još samo nesmetanom protoku kapitala kao jedinom društvenom mjerilu.  Etičnost, logika, pa i sam razum više nisu preduslov za povjerenje glasača, koje sve više zanima samo buka i bijes u političkom životu. Taj politički život, koji se postepeno pretvara u neku vrsta svenarodnog spektakla, vrti se oko nacionalnih vođa kojima njihovi glasači bezuvjetno, a ponekad i protivno zdravom razumu, vjeruju. Te vođe svoju moć temelje na činjenici da ih njihovi kritičari ne uzimaju zaozbiljno i shvataju bukvalno, dok ih njihove pristalice ne shvataju bukvalno, ali doživljavaju veoma ozbiljno. U svemu ovome, javni govor je najveća žrtva. Govori se mnogo i strasno, ali veoma često neutemeljeno i bez ikakvog etičkog kompasa. Svuda se uzbuđeno raspravlja o društvu "post-istine" kao da se radi o elementarnoj nepogodi, dok se malo govori o zajedničkom organizovanju i djelovanju protiv manipulativnih tehnika vlasti, koja pokušava da nas liši elementarnih sloboda u korist profita.

NN: Isto veče biće predstavljen i Vaš roman "Tri znaka kruga", u kojem kroz lične priče junaka otkrivate i politička i društvena razaranja od Drugog svjetskog rata do danas. Šta Vam je bila inspiracija za nastanak ovog romana i ima li u njemu i lične priče?

KARALIĆ: Inspiracija i polazišna tačka romana upravo jesu porodične priče. Nosioci radnje romana su tri lika od kojih su dvojica smještena u vrijeme Drugog svjetskog rata, a treći u današnje vrijeme. Mada je istorijski okvir u romanu važan, glavni fokus je na likovima i njihovim sudbinama. Prva dvojica stižu u Njemačku, u grad Minhen, kao ratni zarobljenici tokom Drugog svjetskog rata, a treći stiže u isti grad u današnje vrijeme, na otvaranje umjetničke izložbe. Grad Minhen postaje važno mjesto za sve trojicu, gdje doživljavaju neku vrstu spoznaje, a jedan od njih čak i čudesno iskustvo uznesenja koje ga na kraju košta života. 

NN: S obzirom na to da već izvjesno vrijeme živite u Amsterdamu, gdje i predajete na umjetničkoj akademiji "Gerrit Rietveld", da li je bilo nastojanja da knjigu prvo objavite na nizozemskom, ili ste željeli da to bude isključivo maternji jezik?

KARALIĆ: Pisanje ovog romana bilo je svojevrstan povratak maternjem jeziku. Godinama sam pisao na engleskom i to uglavnom teoretske tekstove, tako da je rad na ovom romanu bio pravo osvježenje, i jezički i sadržinski. Nisam želio da roman objavim prvo kao prevod na nizozemski ili neki drugi jezik, već sam potražio izdavača na svom govornom području i imao sreću da beogradska "Geopoetika" prepozna roman i objavi ga. 

NN: Čini se da Vas geometrijski oblici inspirišu s obzirom na to da izložba nosi naziv "Kvadrat", a knjiga "Tri znaka kruga"?

KARALIĆ: Da, stiče se takav utisak, mada je u pitanju slučajnost. Naime, geometrijski oblici se pojavljuju na potpuno drugačiji način u romanu i u umjetničkom radu. U radu "Kvadrat" tražio sam najčistiju i najjednostavniju geometrijsku formu, onu koja ima najmanju simboličku unaprijed definisanu vrijednost, znajući pri tome da je takvu formu, potpuno oslobođenu konotacija, gotovo nemoguće pronaći. U romanu "Tri znaka kruga" krugovi su dio karmelićanskog crteža o kojem se govori u središnjem dijelu romana i koji predstavlja tri osnovna elementa karmelićanskog učenja: zajednicu, službu i molitvu. Geometrijski oblici su, dakle, prisutni u mom radu kao dio šireg konteksta, ali ne i kao njegova polazišna osnova.

NN: Činjenica je da je pandemija umjetnost u velikoj mjeri preselila u online svijet. Kako Vi gledate na to i postoji li strah da bismo u budućnosti mogli prihvatiti takav način predstavljanja umjetnosti?

KARALIĆ: Tokom pandemije, istina, sve umjetničke aktivnosti prebačene su online, pogotovo edukacija i istraživačke djelatnosti. Kako je vrijeme prolazilo, bivalo je sve jasnije da aministratorima ovo stanje izuzetno odgovara, jer je online aktivnosti jednostavnije, brže i jeftinije organizovati, pa su oduševljeno predlagali da se i nakon pandemije nastavi raditi na ovaj način. Međutim,  bilo je takođe jasno da su bez fizičkog prisustva umjetničkog djela naše analize isuviše proizvoljne i da priroda našeg posla zahtijeva fizičku prisutnost i interakciju.

Online forme organizovanja sastanaka će se sigurno više koristiti nego ranije, pogotovo kada se želi uštedjeti na putnim troškovima (što je prava šteta za nas umjetnike koji volimo da putujemo), ali mislim da virtuelno predstavljanje umjetnosti još nije zamijenilo fizičko, a nadam se da u skorije vrijeme i neće. Sva ova priča o NFT-ju (non-fungible token), o unikatnom digitalnom tokenu koji predstavlja umjetnički rad i može da se kupi i proda, više se tiče tržišta nego produkcije i prezentacije umjetnosti.

NN: Koliko Vam je kao pedagogu bitno da svoje studente, osim za umjetnički rad, pripremite i za život i koliko im upravo prenosite i takve segmente?

KARALIĆ: Ako pod "životom" mislite na umjetničko djelovanje u društvenom kontekstu, van staklenog zvona umjetničkog svijeta i akademije, onda mi je veoma bitno.  Predmet koji predajem na akademiji "Rietveld" zove se Art and Society (Umjetnost i društvo), a na istoj akademiji sam i osnovao i godinama vodio program Art in Context (Umjetnost u kontekstu), koji se bavio upravo pripremanjem studenata za rad i van umjetničkog okvira. Za ideju vodilju ovog programa mogla bi se uzeti rečenica Felixa Guattarija: "Svako umjetničko djelo ima dvostruku finalnost: da se ugradi u društvo, koje će ga ili prihvatiti ili odbaciti, a da u isto vrijeme slavi univerzum umjetnosti, upravo zato što je u stalnoj opasnosti da nestane."

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije