Željko Opačak slikar je iz Banjaluke koji decenijama živi i stvara u Sloveniji, a koji je svom rodnom gradu, odnosno Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske (MSU RS) poklonio čak 1.533 djela, nastala tokom osamdesetih godina prošlog vijeka.
Poklon-zbirka sastoji se od 106 slika (ulja na platnu i akrilika na platnu, tekstilu i lesonitu), 1.302 crteža (kombinovanih tehnika na papiru), 45 kolaža, četiri pastela i 76 grafika, darovanih sa željom da se kao cjelina trajno čuvaju u gradu u kojem je umjetnik rođen, gdje je proveo mladost i prve decenije svoga umjetničkog stvaranja. Ovim povodom večeras, u 19 časova, u MSU RS biće otvorena Opačkova izložba "Bunt i sloboda", a više o svemu ovaj umjetnik je govorio za "Nezavisne".
NN: Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske poklonili ste čak 1.533 svoja djela, sa željom da se trajno čuvaju u gradu u kojem ste rođeni i gdje ste stasali. Koliko se teško bilo odlučiti na ovakav gest?
OPAČAK: Jednostavno. Želio sam da ti radovi ostanu u mom rodnom gradu kao zaokružena zbirka. Veća kolekcija radova pruža pravi pogled u nečiju (konkretno moju) umjetnost, a umjetnost je tu da živi sa publikom. U razgovorima se iskristalizirala ideja da zbirku dobije MSU RS. I to je zaista najbolja opcija. Eksponati vremenski pripadaju lijepom vremenu zajedničke države Jugoslavije.
NN: Među poklonjenim djelima nalaze se slike (ulje, akrilik i kombinovana tehnika na platnu, papiru i tekstilu), crteži, skice i studije, grafike, tempere, akvareli, pasteli i kolaži. Radili ste mnogo i mnogim tehnikama. Da li su tehnike birale Vas ili Vi njih i može li se i za jednu tehniku koju koristite reći da ste "svoj na svome" više nego drugdje?
OPAČAK: To je na neki način kolaž. Uvijek sam ga volio. Konkretno, različite tehnike imaju različite kvalitete. I spojevi su izuzetno zanimljivi, bar meni. Ja spadam među one umjetnike koji cijeli život istražuju nove oblike izražaja. Volim hodati po neutabanom snijegu.
NN: Djela koja će čuvati MSU RS nastajala su osamdesetih godina prošlog vijeka. Kako pamtite likovnu scenu ovog perioda u Banjaluci?
OPAČAK: U Banjaluci nije bilo toliko umjetnika kao danas. Tada su od starijih tu djelovali Tomislav Dugonjić, Bekir Misirlić, Ahmed Bešić, Enes Mundžić, a od mlađih smo tu bili Mihajlo Rakita, Davor Ljubičić, Slobodan Dragaš, Biljana Gavranović i moja malenkost. Banjaluka je imala "Jesenji salon", izložbu na jugoslovenskom nivou tada već 20 godina. Temelji su bili tu. Scena je postajala živahnija kada smo došli. Mladost uvijek nešto novo donosi. Moram dodati da su nas starije kolege lijepo prihvatile.
NN: Koliko se Vaš današnji izraz razlikuje od izraza osamdesetih godina prošlog vijeka?
OPAČAK: Već prije sam spomenuo da volim istraživanja u umjetnosti. Raspad skupne države, zajedno sa ružnim pratećim događajima, bio je katalizator za radikalne rezove u mom razmišljanju i djelovanju. U umjetnosti sam se okrenuo više ka neklasičnim oblicima, pravio sam različite skulpturalne postavke, objekte iz raznoraznih materijala, performanse, videe, animacije, digitalne montaže (te su bile izložene u MSU RS 2006), sudjelovao sam u zajedničkim umjetničkim projektima više umjetnika.
NN: Više decenija živite i stvarate u Sloveniji. Koliko država Slovenija ima "pošten" odnos prema svojim umjetnicima u odnosu na, recimo, bivšu Jugoslaviju?
OPAČAK: Razočaraću vas. U prvih deset godina mlade države Slovenije bilo je puno prostora za umjetnost. I onda se to najednom promijenilo. A sa uvođenjem zajedničke valute, stanje se samo pogoršalo. Danas u Sloveniji mnogi umjetnici žive duboko ispod praga siromaštva, nedostojno umjetnika. Naravno, postoje i pojedini privilegirani umjetnici koji su u dubokim vezama sa privilegiranim članovima društva, njima ide veoma dobro.
NN: Izložba poklon-zbirke u Muzeju savremene umjetnosti nazvana je "Bunt i sloboda". Šta je za Vas bunt, a šta sloboda i može li umjetnost bez ove dvije kategorije?
OPAČAK: Jednom riječju, to je mladost. To je stanje u kojem misliš da je cijeli svijet tvoj, da možeš lijevom rukom dosegnuti zvijezde (ako si desničar, za ljevičare obrnuto). Bunt i sloboda pišu poeziju, pjevaju pjesme i slikaju slike, ovako kao ja. Da, mislim da umjetnosti nema bez jednog i bez drugog. Umjetnost mora biti kritična. Mora imati dug jezik i drugačiji pogled. Tako je umjetnost uvijek mlada. Kada čovjek ostane bez toga, pada među mediokritete. Neki žele biti dopadljivi. Na kraju spoznaju da ne mogu svima biti po volji.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
