BANJALUKA - Zazvonio mi je telefon ispred bivšeg "Ajriš paba" na Mejdanu. Vraćao sam se sa Šehitluka u jednom od rijetkih jutara kada praktikujem zdrav život prije posla. Zove supruga, kaže umro je Bora Đorđević. Ćutim i gledam u trotoar pored, gdje smo se okupljali kao klinci kada nismo mogli ući u pab zbog prevelike gužve.
Tu je uvijek bila i poneka "akustara" na kojoj se obavezno sviralo "Nemoj srećo, nemoj danas", "Ostani đubre do kraja", "Dva dinara druže" i šta sve ne.
Još na Šehovima, koje nikako ne mogu da zovem Banj brdo, nego bivšim nazivom ili izvedenicom iz tog naziva, koja se udomaćila u mojoj glavi, u sebi sam pjevušio "Ravnodušan prema plaču/ i konačno sasvim sam/ obožavam ilovaču/ ne može mi ništa šljam", ne sluteći da je tada Bora već bio preminuo.
Ne bih rekao da je to bilo kakva intuicija.
Ta pjesma, zapravo, bila mi je u glavi, jer su mediji danima prije bili puni informacija o zdravstvenom stanju Bore Đorđevića koji se liječio u Ljubljani, isto kao što su bili puni nekrologa, telegrama saučešća i opraštanja kada sam stigao na posao jutros. A sad je došao red i na mene da napišem nekrolog! Buljim u prazan word dokument i u tastaturu ispred sebe i ne mogu slova da ubodem.
Kako da pišem nekrolog čovjeku koji je još 1979. spoznao lešinarenje menadžerske i medijske mašinerije, pa na albumu "Kost u grlu" otpjevao "Nema vise Dženis, umro Elvis Prisli/ umiru lagano zvezde rokenrola/ tek kad neko umre, o njemu se misli/ započinje opšta rasprodaja bola"?
Kako izraziti tugu prema čovjeku sa kojim sam tek nekoliko puta u životu pričao, a kojem nikada nisam priznao kako i na koji način su mi njegove pjesme obilježile život? Ne znam kako, jer u ovom trenutku vjerovatno ne žalim za Borom, koliko žalim za sopstvenom mladošću koja je otišla sa njim.
Prvi album koji sam u životu unedogled preslušavao je "Ujed za dušu", koji je "Riblja čorba" snimila 1987. godine. Razumije se, ja sam ga slušao godinama poslije u ratnom i poratnom dobu, koje je toliko ličilo na stihove iz pjesme "Crvena su dugmad pritisnuta". Bila je to kaseta sa pokvarenom trakom na prvoj pjesmi A strane. Prvo što sam čuo kada ubacim album u kasetaš bilo je zujanje trake. Tek poslije zujanja išao bi Borin glas koji kaže "… stajali smo dole i hvatali zjale".
Riječ je, dakako, o drugom stihu čuvene pjesme "Svirao je Dejvid Bovi", za koju sam mjesecima, što smiješno zvuči u dobu interneta, tražio i saznao prvi stih.
Danas pouzdano znam da su balade sa tog albuma "Ne spavaj gola" ili "Da, to sam ja" uticale na moj emotivni razvoj. Toga sam postao svjestan kada sam studirao književnost i u udžbeniku "Teorija književnosti" Dragiše Živkovića čitao o "emotivnosti pjesničkog jezika", ali, razumije se, svijest o emociji ne samo kod mene, nego kod generacija ljudi razvijale su balade "Riblje čorbe".
Naspram emocije, lik i djelo Bore Đorđevića decenijama su bili vezani za bunt, kritiku društva, rokenrol. Zbog Bore sam počeo da slušam muziku. On je vjerovatno i glavni "krivac" što sam počeo da pišem pjesme i pijem alkohol. Reklo bi se, ništa lijepo od njega. Čak su mi se ostvarili i oni stihovi "sa šesnaest sam prvi put ponavljao/ pobeg'o od kuće i nisam se javljao", kada sam u drugom srednje pao na godinu i ponavljao razred.
"Djeco, bolje vam je da izgubite godinu dana u školi, nego u braku", rekao je tada Dušan Durić, pedagog banjalučke Elektrotehničke škole "Nikola Tesla", nama ponavljačima kojih je u razredu bilo šest-sedam. Svako od nas je otišao svojim putem, a godina više u školi nikom nije odmogla, naprotiv.
Poslije ponavljačkog iskustva bio sam manijački posvećen čitanju. Mislio sam da sam zavolio knjige, a u stvari sam se literaturom podsvjesno želio osloboditi snažnog uticaja poezije Bore Đorđevića i Džonija Štulića na stihove koje sam pisao i sam.
Ipak, na koncerte "Riblje čorbe" redovno sam odlazio.
Svjedočio sam kako tamo neke 2004. godine na Kastelu bolje znam njegove pjesme od njega samog. Gledao sam kako ga 2013. godine u Prijedoru bukvalno donose na binu prije i iznose poslije koncerta, ali kako tako umoran nikog od klinaca koji ga obožavaju nije odbio za fotografiju. Gledao sam i slušao "Riblju čorbu" na svim koncertnim lokacijama u Banjaluci, slušao sam ih uživo i u Doboju, Prnjavoru, Čelincu, Novom Sadu i boga pitaj gdje sve. Za vrijeme koncerata Bora je u posljednje vrijeme sjedio, ponekad ga ne bi služilo ništa osim glasa, ali glas ga nikada nije izdao.
"Prodajem svoje ruke nerazvijene/ noge koje jedva hodaju/ nudim kapilare, arterije i vene/ duša mi nije na prodaju", stihovi su koji su ponajbolje opisivali Borinu starost, a koje je snimio na albumu "Pišanje uz vetar" 2001. godine.
Na turneji povodom ovog albuma u Sportskoj dvorani "Borik" "Riblja čorba" je tri puta svirala pjesmu "Ljubav ovde više ne stanuje", a kasnije je na koncertnim repertoarima bila skroz izostavljena. Na sljedećem albumu "Ovde" iz 2003. godine, takođe je "Čorba" imala veliki koncertni hit "Poslednja pesma o tebi", ali i dvije lascivne pjesme koje u samim nazivima u prvi plan stavljaju muški i ženski polni organ. Te dvije pjesme će na koncertima opstati tek godinu-dvije i kraj.
U 21. vijeku "Riblja čorba" je snimila pjesme vrijedne slušanja "Sve i svja", "Prezir", "Odlazim", "Kraj" i još neke, ali bilo je to kvalitetom daleko od zlatnih godina grupe osamdesetih, pa čak i devedesetih godina prošlog vijeka kada je nastao neprolazni hit "Jedino moje" ili album "Njihovi dani", koji zbog direktnih prozivki na račun Slobodana Miloševića i Mire Marković nije potpisan imenom benda, nego Borinim imenom i prezimenom.
Ljudima koji su Boru obožavali vjerovatno nikada neće biti jasno kako je autor "Njihovih dana" mogao da svira na mitingu Srpske napredne stranke 2018. godine, kao što onima ranije nije bilo jasno kako čovjek koji je svirao u Pozorištu na Terazijama 1987. sa Arsenom Dedićem, devedesetih snima duet sa Bajom Malim Knindžom. "Trpećeš stranačke ruke na sebi", "jedini čovjek koji je za života ušao u legendu i izašao iz nje", samo su neki od brojnih negativnih komentara na Borin račun na koje se ovaj nije obazirao. Razumije se, ni sam se nisam slagao sa mnogim Borinim stavovima, ali mu priznajem dosljednost - uvijek je radio ono što se najmanje očekuje od njega. Sjećam se jednog njegovog intervjua iz 1996. godine. Boru Đorđevića novinar iz Niša predstavlja kao Borislava, a ovaj ga ispravlja i govori da on nije Borislav, nego Borisav, te da njegovo ime govori puno o njemu.
On se, kako će tada reći, ne bori za slavu, nego se bori sav.
"Strašno je mom bratu/ hrabrom Bori Čorbi/ bezbedan je i omiljen/ a on bi da je sam i u borbi", Dedićevi su stihovi iz "Balade o Čorbi" koji dodatno potvrđuju Borine riječi. Uprkos tome što je zbog svoje "borbe" gubio obožavaoce, oni koji ga vole iz novih generacija stizali su u još većem broju. Malo je izvođača čiji se refreni uglas pjevaju na koncertima. Bori je, sa druge strane, bilo dovoljno da kaže "Daješ da te vole…" da bi hor od više hiljada ljudi završio kompletnu pjesmu.
Za Boru kažu da je promijenio jugoslovenski rokenrol, jer je tekst stavio u prvi plan, ali se nikako ne smije zaboraviti da su njega kroz karijeru pratili Rajko Kojić, Miša Aleksić, Vicko Milatović, Momčilo Bajagić Bajaga, Vidoja Božinović Džindžer, Nikola Čuturilo, Zoran Ilić Ilke, Vlada Barjaktarević, Nikola Zorić i drugi, redom sve vrhunski muzičari.
Poznajem čovjeka koji je jednom prilikom u tinejdžerkom dobu, u gluvo doba noći, na radiju čuo muziku i stihove pjesme "Još jedna cigareta pre spavanja", da bi netom poslije izašao na ulicu ne bi li sreo bilo koga ko bi mu dao cigaretu.
Borine pjesme preživjele su epohu. Obavezni vojni rok je ukinut, a još uvijek se sluša kako su "neke žene pratile vojnike". Aparthejd je odavno stvar prošlosti, ali i dalje "svi jedemo splačine/ na različite načine", kako je pjevao u pjesmi "Južna Afrika '85". Bora Đorđević, a da to nije ni htio ni znao, bezobrazno drsko se petljao u moj život.
"Pred sobom vidim perspektivu/ budućnost svetlu i lepu/ imam rupu na cipeli/ i veliko ništa u džepu", strofa je koja je, iako snimljena dvije decenije ranije, obilježila moje pubertetske dane. Boga pitaj ko je sve od mene čuo, prije nego što je to stvarno bio slučaj, da "prošao sam davno cmakanje u parku/ držanje za ruke, ležanje na travi…" Bora je, prosto, znao šta čeka mnoge od nas. Najskuplja njegova pjesma za mene bila je i ostala "Dobro jutro". Nikada i ni u kom slučaju nije mogao da mi dosadi stih "Svanulo je iznad Crkve Svetog Marka…" Od svih zora koje sam dočekao uz tu pjesmu, najviše pamtim onu kada je moj kum dobio blizance.
Čak i kada sam počeo da radim kao novinar, prvi intervju koji sam uradio bio je s Đorđevićem. Donio sam tada štampani primjerak novina kući i u jednom trenutku vidio da pokojni đed čita intervju. Pitao sam ga da li je dobar tekst. Odgovorio je da ništa ne valja. Zašto, pobogu, postavih drugo pitanje kao iz topa. Eh, reći će đed, pitaš ga gdje vidi svoje pjesme za sto godina, a sto godina je mnogo. Radeći u novinarstvu, shvatio sam i sam da je to zaista loše pitanje, ali Bora je ljubazno odgovorio da je spokojan što se toga tiče, jer je napisao pjesmu "Pogledaj dom svoj anđele". "Anđeo" jeste najjači adut benda koji je postojao nevjerovatnih 46 godina u kontinuitetu.
Dvadeset studijskih albuma je iza "Riblje čorbe", a ko zna koliko je na nosačima zvuka ostalo sačuvano pjesama koje je Bora pisao za druge autore. Dvadeset prvi album "Riblje čorbe", simboličnog naslova "Ljubav i smrt", nažalost, biće objavljen nakon Borine smrti. Ta smrt mi još uvijek nevjerovatno odzvanja u pozivu sa početka teksta. Otišao je Bora i ja, definitivno, nikad više neću biti mlad.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.