Život s one strane

Hirurgija - to su neke ruke kojima trčite u susret makar vas prepolovile

Hirurgija - to su neke ruke kojima trčite u susret makar vas prepolovile
Foto: N.N. | Hirurgija - to su neke ruke kojima trčite u susret makar vas prepolovile
N.N.

Hirurgija je grana medicine. Hirurgija je oblast zdravstva. Hirurgija je najružnija, najtužnija i najviše oronula građevina u Banjaluci.

Negdje na početku stvaranja bloga pisala sam priču u kojoj sam u nekoliko redova opisala dane provedene na banjalučkoj hirurgiji. Tada sam napisala da su stepenice u toj zgradi boje ugašenog života. I da je boja ugašenog života ona kojom su obojene stepenice u toj zgradi. To mi je najdraža rečenica koju sam ikada napisala, najjači izražaj onoga što sam doživljavala svaki put penjući se uz stepenice od masivnog sivog betona. Dugo mjeseci poslije operacije sam pamtila koliko ih ima od prizemlja do trećeg sprata i koja je nestabilna pa proizvodi drugačiji zvuk kada na nju stanete. Da sam nekim slučajem sa 19 godina upisala fakultet medicine, vjerovatno bi mi hirurgija kao predmet bila nešto kroz šta bih se prošetala. Spoznala bih ono što većina hirurga, anesteziologa i svih tih skoro mitskih stvorenja iz hirurških sala znaju. Ali ne bih znala najbitnije. Ne bih znala da je hirurgija nauka sačinjena od same vjere. Da je hirurška sala ispit prije konačnog ispita, ispovjedaonica i mjera vašeg povjerenja u Boga i ljude.

Da li ste nekada nešto čekali, onako jako nestrpljivo, sa željom petogodišnjaka koji gleda u nikoljdansku čizmicu? Ja sam čekala mnoge stvari. Velike i male. Značajne i potpuno nebitne. Ali nikada ništa kao tu jednu plahtu. Prekrivač. Zeleni, ponegdje izderan, sterilni pokrivač kreveta na kojem sam trebala da ostavim svoju bol. Čekala sam ga satima, nestrpljivo vireći iz sobe prema hodniku, poskakujući svaki put kada bi bijeli mantil prošetao pored vrata. Dočekala sam ga, kao čarobni plašt u kojem sam neuništiva. Moja magija bila je u njgovim rukama. U rukama nekog naizgled nepoznatog čovjeka koji je mom srcu prišao bliže nego bilo ko drugi, držeći pod prstima njegove otkucaje. Lagano, kao na oblaku, ušetala sam u prostoriju ništa veću, možda čak i manju od bolničke sobe. Meni se činila veličine univerzuma – beskrajna. Mogla sam da čujem svoj ubrzan puls, sitne korake medicinskog osoblja koje je prilazilo operacionom stolu, njegove riječi “dobrodošla” i osmjeh anesteziologa dok me pita kako se zovem i da li znam da brojim unazad. Danas ne mogu da se sjetim lica, pamtim samo ruke i zvukove koji su me ispratili u neki svijet van ovog na nekoliko sati. Pamtim zveckanje “hirurškog escajga”, limenih posuda, miris tog njihovog dezinfekovanog svijeta i svaku riječ koju mi je neko uputio. Količina izgovorenih riječi medicinskog osoblja u našim glavama se pretvara u povjerenje i uduplava. I niti jedan rez, igla, ubod ili konac nije jači od te vjere, vjere u tog nekog ko treba da te raspori i sašije kao dotrajalu suknju, a ipak ti se obrati, nasmije i ohrabri. Kada bi samo jedan hirurg mogao da pronikne u srce i gavu svog pacijenta onog trenutka kada on liježe na zeleni pohabani prekrivač, tok medicine bi bio izmijenjen za sva vremena. Ja sam imala nekoga kome je bilo bitno kako rašiva i sašiva. Imala sam nekoga ko pita, sluša i razgovara. I za koga mogu da kažem da spašava živote ljudi. Za razliku od onih kojima smo komad mesa.

Nismo svi svemu dorasli. Ja nisam dorasla da rašivam i sašivam ljude. Oni koji to jesu, možda nisu dorasli da nama koji smo u njihovim rukama budu prijatelji, bar na nekoliko sati. Ali vjerujem, naučili su me tome dani sa ljudima u bijelim mantilima, koliko god naivno bilo, da hirurgija nije samo grana medicine. Hirurgija su neke ruke kojima trčite u susret makar vas prepolovile. Hirurgija je povjerenje. I ništa više ili manje od toga. Sjetite se toga kada sledeći put uđete u salu, sa koje god strane noža bili.


U narednom periodu portal Nezavisne.com objavljivaće serijal tekstova posvećen onima koji su preživjeli ili se još uvijek bore sa nekom od teških bolesti. Tekstovi su vlasništvo bloga "Heroji po šiframa", odnosno web stranice "Heroji po šiframa". Ukoliko ste pobijedili ili se još uvijek borite sa teškom, neizlječivom ili hroničnom bolešću i želite podijeliti svoju priču - javite se vlasnici bloga putem ove e-mail adrese. Tekstovi objavljeni u ovoj rubrici ne oslikavaju nužno stav "Nezavisnih novina".

STOP!

nije sloboda govora

zalbe.vzs.ba

Govor mržnje je krivično djelo!

huškanje, diskriminacija, prijetnje i uvrede po nacionalnoj, vjerskoj, rodnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi

neće biti tolerisane

na našem portalu

Komentare na ovu vijest mogu postaviti samo prijavljeni čitaoci.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Molimo vas da vaša iskustva i zapažanja prilikom korištenja aplikacije za komentarisanje podijelite sa nama.

Pošaljite komentar

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Izdvojeno
Najčitanije