Život s one strane

Pobjedu odnosi vuk kojeg hraniš

Pobjedu odnosi vuk kojeg hraniš
Foto: Ilustracija | Pobjedu odnosi vuk kojeg hraniš
N.N.

Pisala sam o različitim ljudima, sa različitim dijagnozama, stanjima, povredama. Različitim sudbinama. A sada se po prvi put srećem sa nekim čija sudbina je neizvjesna, sa nekim ko svoju šifru i dalje nosi. Ali je mijenja za onu jednu koja nas je većinu održala tu gdje smo – vjera.

Pisati o onima koji svoju šifru nose i sada, posebna je odgovornost, posebna težina. I ljepota. Ljepota onog osjećaja koji imam kada vidim koliko ljudi mi prilazi. Meni, nama, našoj maloj ispovjedaonici inata.

Ona me podsjeća na davno zaboravljenu sevdalinku porijeklom iz njemačke pjesme: “Kazuj robe, otkuda si, iz plemena kojega si? Ja se zovem El Muhamed, iz plemena starih Azra, što za ljubav život gube i umiru kada ljube.”

I zato će mi ova priča biti posebno draga, jer me podsjeća na stih, sevdalinku i dragog mi pjesnika. A sada o njoj… o Azri, djevojci čije ime u prevodu znači "čista".

"Razboljela sam se 2005. godine. Išla sam u srednju Medicinsku skolu. Dijete puno života, granice nije bilo. Šta sam znala o životu, učila sam još uvijek. Simptomi su počeli kada su počeli mišići da me izdaju, pošto sam putovala svaki dan na relaciji do srednje škole autobusom po 45 min. Pridavala sam sve umoru, ali…. Počeli su zglobovi da mi otiču, završila sam na odjeljenju za reumatologiju – dijagnoza reumatski artritis".

Kažu da čovjek čovjeku može biti vuk, više nego bilo ko drugi. Problemi nastaju onda kada nam vlastito tijelo postane vuk. Napada nas. A ono najbolje zna kako. Jer je naše, jer napada samo sebe, jer zna gdje treba udariti. A mi ne znamo kako se odbraniti.

"U mojoj glavi kao da je neko kratko gubljenje pamćenja o tom periodu. Non – stop doktori, čuda, znam imala sam temperatru i do 42 stepena, otoci su bili manji to se smirivalo ali temperatura ne. I sada vrtim u glavi samo sliku sebe u krevetu kao biljka. Poslali su me u Beograd na institut za reumatologiju, sjećam se sestara, doktorice, smjenjivanja nekih ljudi, sebe zbunjene, ne znam o čemu se radi, suza mojih roditelja, sebe u čudu. Bila sam 4 mjeseca u Beogradu i stanje se umirilo. Puštena sam sa temperaturom 38-37, sa šećerom povišenim od terapije. I dijagnozom: sistemski eritemski lupus (lupo – ital. vuk)".

U nekim godinama zaista je nehumano tražiti od čovjeka da se bori za goli život. Jer taj goli život nije najbitnije što imamo. Bar tada tako mislimo. Samo što bolest ne bira a sudbina se poigra kao neuka djevojčica. I tada nastaje haos, u glavi, srcu, mislima. I ništa drugo nije bitno osim tog haosa. I kako iz njega izaći.

"Ništa nisam znala o dijagnozi, meni kao jednoj srednjoškolki bilo je samo bitno to da sam se ugojila i izgledala kao trudnica. Plakala bih, lomila stvari po kući, ljudi bi se čudili jer nisam ličila na sebe. Borila sam se, borili su se i svi oko mene sa mnom. Ja sam se borila sa njima i sa svijetom. Završila sam srednju školu, dobila diplomu i bila kući. Moje društvo se zapošljavalo, radilo, udavalo a ja sam se borila. I ništa drugo".

Znate one trenutke u filmovima kada glavnoj ulozi neki prekidač u glavi kaže da je dosta trpljenja, da je vrijeme za akciju i čupanje one snage za koju ne znamo gdje je naći? Ne, to nije fikcija, nije samo film i nikako nije laž. Dešava se, svima koji pokleknu, dešava se taj trenutak kada nam negdje, iz nekog ćoška srca i mozga dođe ta snaga, nadljudska, jedina kojom možemo pobijediti sebe. Ako je prigrlimo, pobjeda je naša.

"Sebi sam došla prije 3-4 godine. Raspitivala sam se, tražila, i što se tiče svog lupusa odlučila: ne mozeš mi ništa, nokautiraću te. Od tada do danas terapija je svedena na minimum, disciplina pojačana na maksimum. Radim stvari koje mi prijaju: muzika, knjige, voda, vazduh. Odradila sam pripravnički i počela da radim prije 5 mjeseci u vrtiću kao medicinska sestra. Desi mi se nervoza, ali kome se ne desi?! Ima tu dosta odglumljenih osmijeha, pogotovo medju ljudima, ali znam da mi je jedini lijek da se se radujem i da vjerujem".

Lupus je, kažu, neizlječiva bolest. S kojom se živi. Takva mu je šifra. Azra vjeruje da je njena šifra vjera. Koja je neizlječiva. I s kojom se živi. Ljepše nego sa lupusom.


U narednom periodu portal Nezavisne.com objavljivaće serijal tekstova posvećen onima koji su preživjeli ili se još uvijek bore sa nekom od teških bolesti. Tekstovi su vlasništvo bloga "Heroji po šiframa", odnosno web stranice "Heroji po šiframa". Ukoliko ste pobijedili ili se još uvijek borite sa teškom, neizlječivom ili hroničnom bolešću i želite podijeliti svoju priču - javite se vlasnici bloga putem ove e-mail adrese. Tekstovi objavljeni u ovoj rubrici ne oslikavaju nužno stav "Nezavisnih novina".

STOP!

nije sloboda govora

zalbe.vzs.ba

Govor mržnje je krivično djelo!

huškanje, diskriminacija, prijetnje i uvrede po nacionalnoj, vjerskoj, rodnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi

neće biti tolerisane

na našem portalu

Komentare na ovu vijest mogu postaviti samo prijavljeni čitaoci.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Molimo vas da vaša iskustva i zapažanja prilikom korištenja aplikacije za komentarisanje podijelite sa nama.

Pošaljite komentar

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Izdvojeno
Najčitanije