Spoj mašine i čovjeka - tema o kojoj će se sigurno godinama pričati podozrivo, ponovo se našla na nišanu javnosti. Ovoga puta, viješću da u Kini, putem senzora u kapama, ljudima "čitaju" emocije, na osnovu kojih donose odluke da ih pošalju na slobodan dan ili im promijene radno mesto. Zvuči skoro nerealno. Možda baš zbog toga što - jeste.
Zbog tzv. "emocionalnog nadzora", koji senzorima ugrađenim u kape ili šešire, uz pomoć vještačke inteligencije, primjećuje moždane talase i "čita" emocije poput tuge, straha i bijesa kod zaposlenih, jedna kineska kompanija ostvarila je 315 miliona dolara veći profit, od kada je tu tehnologiju uvela 2014. godine. Tako bar kažu.
Naučni saradnik na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu i odličan poznavalac te naučne sfere dr Andrej Savić prije svega objašnjava da se za pomenuti "emocionalni nadzor" koristi elektroencefalorafija (EEG), koja registruje moždane talase, što obično navodi na mišljenje da iz moždane aktivnosti najbolje mogu da se odrede emocionalna i psihofizička stanja.
Ipak, nije baš tako. Sam EEG ne daje dovoljno detaljnu sliku tih stanja, već da bi se ona što preciznije odredila, upotrebom tehnologije mora da se analizira još parametara, poput izraza lica i srčanog ritma (EKG), što je u naučnom svijetu poznato kao multimodalni pristup.
Savić skreće pažnju na to da je upotreba tehnologije za prepoznavanje emocija relativno mlada oblast, koja je počela da se razvija tek devedesetih godina i naglašava da se te metode i dalje unapređuju i da u naučnim krugovima još nema riječi o zlatnom standardu za mjerenje emocija putem EEG signala.
Veoma sumnjiv pristup
Osvrćući se na tvrdnje da su, oslanjajući se na EEG, u Kini uspeli da povećaju produktivnost radnika i đaka, Savić ukazuje na to da ne postoje naučne studije o tim rezultatima i da nije poznato koje su algoritme i senzore i na koji način koristili za procjenu koncentracije. Drugim riječima, nedostaje mnogo tehničkih detalja.
"Imam ogromnu sumnju u validnost pristupa, zato što znam da ni najsavremeniji algoritmi i oprema ne mogu da obezbjede da kod svake osobe, u svakom trenutku , tačnost detekcije emotivnog stanja bude dobra, niti da kvalitet signala bude optimalan", ističe Savić za Sputnjik i sugeriše da je moguće da su radnici postali produktivniji zbog placebo efekta.
Stručnjaci sumnjaju u validnost pristupa, jer nedostaje mnogo tehničkih detalja
Kako bi se putem EEG-a dobila što tačnija proc.ena čovječjeg stanja, elektrode treba da se postave na više mjesta na glavi, tako da ostvare dobar kontakt sa površinom. Zato je neophodno i nanošenje provodnog gela, koji vremenom gubi svoje karakteristike, zbog čega kontakt slabi, što dovodi do problema pri tumačenju signala.
"Mjerenjem EEG-a u realnim uslovima, bez monitoringa i obezbjeđivanja kvaliteta signala, ne može se ništa zaključiti o informativnosti tih signala, jer i najsavremenije tehnike, obrade i analize iz tih signala ne mogu izvući nešto ako se snimi samo šum, a ne moždana aktivnost", objašnjava Savić i dodaje da ne veruje u rezultate bez dokaza.
Oslanjanje na uređaje - opasno
Od svih primjena takve tehnologije koje su navedene, Saviću najubjedljivije deluju navodi da je mašinovođa brzog voza na relaciji Peking-Šangaj nosio kapu sa senzorom koji može da upozori ukoliko on zaspi.
Ipak, Savić i u toj praksi vidi problem, upravo zbog toga što takvi uređaji nepouzdano tumače realno stanje osobe:
"Čovjek može da pospan sjedne za volan, misleći da mu taj uređaj pruža sigurnost, oslanjajući se na procjenu aparata o tome da li je sposoban da upravlja vozilom. U ovom trenutku, sa znanjem na kojem nivou je ta tehnologija danas, ni po koju cijenu to ne bih dozvolio".
(Sputnjik)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
