Kada sam donijela odluku da upišem doktorske studije na jednoj ovdašnjoj visokoškolskoj ustanovi, rekli su mi: "Možeš, ali se poslu ne nadaj, mjesto se čuva za jednog ministra, rezervisao je sebi kad mu istekne mandat."
Kad je snaha konkurisala u jedno javno preduzeće, upitaše je: "A, ko ti je štela?" Za upis sestrića u vrtić raspitasmo se i mi za štelu, znali smo, nije u redu, ali baka je prestara za čuvanje, a privatna obdaništa su preskupa... Kad smo čuli da rođaka, nastavnica fizike sa najvišim ocjenama ne dobi posao jer nije u stranci, samo smo slegnuli ramenima, a u misli se, kao gusjenica, uvuklo ono oportunističko: "Pa šta je drugo i očekivala?!", čime smo i ne znajući potpisali sopstvenu predaju. Bez borbe i unaprijed, odustali smo od bitke da u škole i univerzitete budu primljeni najbolji, da djeca dočekaju svoj red na spisku za kindergarten, da je direktor osnovne, hej, osnovne škole za stranku čuo samo kad mu je sekretarica najavila da ga ista čeka pred kancelarijom; da za suđenja ne moramo tražiti advokata koji je studirao pravo deset godina, ali je u šemi sa većinom sudija, da su jednakiji oni sa indeksom od onih sa knjižicom... Da... da nismo prodali dušu vragovima tim i pristali da budemo sve što oni hoće.
Ajde da ovo ispravimo! Jedan odbornik u Skupštini grada Banjaluka, koja je nepunu godinu dana ranije birala i izabrala gradonačelnika i vladajuću većinu, glasom punim očaja zamolio je svoje kolege da preispitaju netom donesenu odluku da se prostorije fudbalskog kluba u jednom banjalučkom prigradskom naselju ne mogu više koristiti za sportske i druge manifestacije. Drugim riječima, draga djeco, što ste se dosad igrali i takmičili, igrali ste... sad više nećete, ali ne zato što prostor treba renovirati ili što su vam našli veći i svjetliji, već zato što su vam tate i mame glasale za pogrešnog čovjeka. Koji se, doduše, jedno vrijeme doimao kao pravi, ali onda preletio, ali ne nama, kao toliki drugi, već njima, mrskim protivnicima iz opozicije. E, pošto ste vi djeca glasača opozicije, onda ćete da se igrate na livadi (da, i vi čiji roditelji su glasali za nas, ali ih preglasaše, dakle, nisu pazili), a možete i online. Jer ako online može da vježba najveća vojska na planeti, šta ima da se bunite. Ili, kako bi rekao najveći među velikima (i malima), niste birali valjano, i red je da platite.
"Ovo što se desilo sa djecom koja treniraju fudbal u Šargovcu je baš bez veze. Uskratiti djeci pravo na igru je baš jalova politika i veliki grijeh", objavio je odbornik Banjac na svom Twitter profilu. Sumnjičavi bi se odmah i retorički zapitali da li bi se istim žarom borio za mlade da nije član partije čiji je šef "preletač" sa početka teksta za koga su nesrećni Šargovčani glasali. Takvo pitanje, za mnoge sasvim legitimno, ipak je dokaz koliko smo u stvari zastranili i koliko nas je politika zatrovala. Postali smo taoci ljudi koji na bolničkim hodnicima organizuju partijske konferencije, vode kampanje umjesto da rješavaju nagomilane lokalne probleme, preko naših leđa finansiraju stranačke medije i privatne projekte. Postalo nam je normalno da ne izdržavaju ljubavnice svojim, već našim novcem, dajući im pride i pozicije i zvanja, jer se tako valjda i oni osjećaju "gornjim". Unizili smo svoje glasačko pravo jer smo im dopustili da traže da im uslikamo glasački listić kao dokaz da smo glasali za njih. Odrekli smo se svog građanskog prava onda kad smo odlučili da ne tražimo da nam polože račune, jer smo glasali za njih. Počeli smo da se gadimo patriotizma, jer se oni ogrću u njega kao u zastavu, a mi djecu šaljemo vani, jer nema toliko radnih mjesta koliko ima stranačkih poslušnika. Prihvatili smo da nas ne vode pošteni ljudi, već članovi. Poklekli smo bez borbe, čak i tamo gdje smo morali da ratujemo. Zbog djece i za djecu.
Ajde da to ispravimo!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.