Famozni "Non paper" dokument sa novoiscrtanim granicama na Balkanu, izašao, navodno, iz slovenačke kuhinje, začinio je ovih dana već dobrano zasićenu regionalnu političku čorbu i potvrdio utemeljenost izreke da o ukusima ne vrijedi raspravljati.
Razlaz Bosne i Hercegovine, i pored pridjeva MIRNI, koji bi valjda trebalo nešto da znači s obzirom na i dalje skrivene, ali evidentno uticajne tvorce ovog novog recepta za budućnost problematičnog evropskog poluostrva, ispostavio se kao njegova najkontroverznija stavka. Baražna vatra, koja se, na sreću, još ispaljuje samo preko medija, podsjetila me je na projekat kome bi baš nekako u ovo vrijeme trebalo da bude deseti rođendan.
Naime, njemačka Fondacija Fridrih Ebert, tačnije njena bh. kancelarija, okupila je te 2011. godine 20 učesnika iz "različitih bosanskohercegovačkih društvenih slojeva", kako bi anticipirala sudbinu ove zemlje u 2025. godini.
Na stolu se našlo pet mogućih scenarija: status quo (dejtonska BiH), funkcionalna (de)centralizovana država (unitarna, odnosno konfederalna BiH), regionalno povezivanje (BiH u nekoj novoj "Jugoslaviji") i disolucija zemlje ili Tripartite border train (u prevodu na engleski organizatora i naručioca projekta).
Dok su svi učesnici mirno prihvatili projektovanje unitarizacije BiH, samo pominjanje disolucije kao mogućeg scenarija u ovom futurističkom eksperimentu bilo je dočekano na nož.
U Fondaciji su, diplomatski, ali odlučno, istrajali na tome da se i taj scenario razrađuje, što će se pokazati kao nimalo jednostavan zadatak. Tim kome je on dopao, a u kome je bio i potpisnik ovih redova, dao je sve od sebe da, poštujući usvojenu metodologiju, "iznese" scenario do kraja. Osnovna ideja bila je upravo mirni razlaz podržan od strane glavnih svjetskih sila, koje bi se obavezale da novoformiranim državama daju značajnu ekonomsku pomoć; Srebrenica je trebalo da postane eksteritorijalna zona, a distrikt Brčko bi većim dijelom pripao Republici Srpskoj, kako bi se obezbijedila njena teritorijalna cjelovitost. "To ne može nikako i ne može bez rata!", horski je ponavljala većina učesnika, mahom Bošnjaka, tražeći da se scenario izbaci iz igre, sve dok se u raspravu nije umiješao pisac i novinar Muharem Bazdulj i glasno upitao: "Pa zar je toliko nemoguće da i Bošnjacima jednom ne dosadi ovako nefunkcionalna država i da pristanu na drugu mogućnost?!“
Scenario je na kraju ostao, Muharem Bazdulj je otišao da živi u Beograd, a nakon nekoliko medijskih objava i prozivki dijela političara, iz Fondacije je stigao odgovor koji je na cijelu priču stavio tačku: "Scenariji ne treba da budu predložak za postupanje donosiocima političkih odluka, ali nude poruku iz koje njeni primaoci mogu izvući vlastite zaključke i treba da budu podstrek javnoj debati koja bi doprinijela prevazilaženju zastoja u kome se zemlja nalazi."
Na stranu što je zastoj u međuvremenu postao konstanta i što međunarodni akteri očigledno ne znaju šta će s nama, tek, pojava "Non-papera" i nove-stare kartografije, ma kako izgledala indikativna, u stvari je dio već ustaljene prakse uzburkavanja domaćih javnosti. Ta praksa se godinama vrti oko četiri moguća scenarija iz projekta od prije deset godina: bilo da se radi o reviziji Dejtona ili trećem entitetu, mini-Šengenu ili mirnom razlazu.
Podsjećanja radi, mapa sa velikom Srbijom i velikom Albanijom cirkulisala je u medijima i prije dvije godine; spekulisalo se da bivši američki predsjednik Tramp daje podršku toj ideji, jednako kao što se od Bajdena očekuje da će staviti tačku i na Vašingtonski i na Dejtonski sporazum, a u korist BiH bez entiteta.
I dok strani masteršefovi nastavljaju da nas tretiraju kao namirnice za njihove kulinarske pokuse, ovdašnji političari im u tome zdušno asistiraju. Umjesto da se pobrinu o vakcinama, ekonomiji ili ekologiji, oni su, združeni u zajedničkom kuvanju, a još više degustiranju jela na račun poreskih obveznika, zaslužni što je na snazi scenario koji njima najviše odgovara: STATUS QUO.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.