U Tuzli su penzioneri odlučili mirnom šetnjom izraziti nezadovoljstvo položajem u kojem se nalaze te su pozvali nadležene da razmisle o povećanju penzija. Ali i da mi svi razmislimo šta nas čeka pod stare dane u BiH.
Naizgled, reklo bi se, još jedan protest obespravljenih, ojađenih i poniženih. Međutim, prije će biti da je taj penzionerski bunt slika i prilika života u BiH, ali i budućnosti koja čeka svakog čovjeka koji ima namjeru zaraditi penziju.
Poražavajuća i žalosna je istina da radite čitav život, svaki mjesec vam se odbija dio plate za penziono i zdravstveno osiguranje, a onda dođete u penziju i nemate gotovo ni za hljeb, postanete prosjak. Jedan penzioner reče da je ova populacija debela jer se hrani siromašno, uglavnom pitama. Penzije nisu dovoljne ni za šta, osim da državi platite danak u vidu dažbina, računa, režija, poreza. Za lijekove jedva da šta skrpite, a bolje prođete ako odete u susjednu Srbiju pa nakupujete jeftinije za dva mjeseca. Ako imate, naravno, s kim otići tamo. Nakon računa i lijekova, jedva ostane za vreću brašna. Ko može preživjeti sa 320 KM mjesec dana? Niko. Ali penzioneri nemaju izbora. Fizički nisu sposobni za rad više te su prinuđeni stegnuti kaiš svaki mjesec. Oni u boljoj formi rade honorarno, jer ne mogu živjeti od penzije. Mnogima su spas djeca koja šalju eure iz Evrope pa tako roditelje održavaju na životu. Stari, bolesni, iznemogli i odbačeni, penzioneri kukaju jedni drugima i prisjećaju se nekih boljih vremena kada se moglo i na more otići.
Status penzionera, ali i svih nas običnih smrtnika u BiH, ne zanima vlastodršce i do kosti pokvarene političare. Oni imaju masne plate, dnevnice kao čitavu nečiju penziju, voze se u najskupljim autima, ljetuju u svjetskim odmaralištima te jedu puno više od pite.
S obzirom na to da mlada i sposobna radna snaga odavno svoje penzije zarađuje u Evropi, pitanje je ko će puniti budžet, koji je u BiH rupa bez dna? Svaki mjesec je vijest u medijima da su sakupljene pare za penziju. Nešto što bi trebalo biti normalan proces, u BiH je vijest. Do kada tako, niko ne zna. A više niko i ne želi znati. Ljudi odlaze, ostavljaju sve, a penzioneri nemaju izbora. Njihovo je da čekaju svaki 5. u mjesecu da se uhvate u red pred bankama, preuzmu crkavicu za koju su radili 40 godina, poplaćaju račune i kupe lijekove. Ako ostane šta za brašno, dobro je. Može pita bez mesa, a i bez ulja. Samo neka nam ne puca i neka su na vlasti naši.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.