Ono što se desilo na ovom mjestu nije se desilo samo od sebe.
"Aušvic-Birkenau" je konačni završetak procesa kad društvo njeguje ideologiju mržnje i isključivosti kroz žigosanje ljudi ili zajednica kao nedostojnih ili manje vrijednih.
Ovim riječima nam je Lukas Lipinski, vodič kroz kompleks logora smrti "Aušvic-Birkenau" opisao motiv poljskih vlasti poslije Drugog svjetskog rata da ovaj nacistički instrument terora i fabrika smrti bude pretvoren u muzej i mjesto sjećanja na ubijene Jevreje, Poljake i ostale neprijatelje nacističkog režima.
Za razliku od ustaškog logora "Jasenovac", koji je bio čisti sadizam, "Aušvic" je simbol masovnog ubistva industrijskih razmjera.
GASNE KOMORE I KREMATORIJUMI
Originalni logor smrti "Aušvic" nastao je u poljskom gradiću Ošvijećimu, u blizini Krakova, na mjestu kasarne predratne poljske vojske, i u njemu su prvo zatvarani njemački kriminalci, a nakon njih i poljski disidenti, politički zatvorenici, homoseksualci, Jehovini svjedoci i ostali neprijatelji nacističkog režima. Iako i sam logor s krematorijumom i gasnom komorom, u njemu je ubijeno neuporedivo manje ljudi od ukupnog broja stradalih u cijelom kompleksu.
Tek drugi dio logora - "Birkenau" - učinio je da "Aušvic" bude izvdojen od ostalih nacističkih fabrika smrti širom okupirane Evrope. Izgrađen je 1942. godine, nepuna dva kilometara od originalnog logora, na mjestu po ličnoj želji Hajnriha Himlera, vođe SS-a. U ovom prostoru površine oko jednog kvadratnog kilometra, u kojem je pokušavalo živjeti oko 50.000 logoraša, u nepune tri godine ubijen je 1,1 milion ljudi, od čega milion Jevreja.
"Aušvic-Birkenau": Instrument terora i fabrika smrti
U "Birkenauu" su izgrađene četiri gasne komore s krematorijumom uz svaku od njih. Godine 1943, kada je "Birkenau" proradio u punom kapacitetu, nacisti su ubijanje gasom doveli do perverznog savršenstva. Rudolf Hes, komandant logora, i Himler su se odlučili za ciklon B, predratni pesticid koji je preorijentisan za ubijanje ljudi.
Od sedam do osam kanistera s ukupno oko 14 kilograma sitnih granula koje u dodiru s vazduhom oslobađaju gas bilo je dovoljno da u roku od pet do 15 minuta u najstrašnijim mukama uguši 1.200 muškaraca, žena i djece, koliko je moglo stati u svaku od komora. Ubijanje gasom je bilo toliko efikasno da su se nacisti suočili s problemom da u krematorijumima nisu mogli spaliti toliki broj ljudi.
Svaki od četiri krematorijuma mogao je spaliti oko 700 ljudi na sat, što ni blizu nije bilo dovoljno. Kako bi se ubijanje ubrzalo u periodima s povećanim prilivom novih logoraša, mahom Jevreja, pored krematorijuma pripadnici SS-a su izgradili mjesta za lomače na koje su slagali ugušene, posipali ih petrolejem i palili.
Planine ljudskog pepela, preostale od procesa spaljivanja, odvožene su i bacane u obližnju Vislu. Često nacisti nisu mogli čekati da tijela potpuno sagore, pa su onda istresali ostatke na betonsku površinu ispred krematorijuma i tjerali zatvorenike da betonskim čekićima mrve nesagorele kosti, dok se sve ne pretvori u prah.
Spaljivanje kao "usko grlo" posebno je došlo do izražaja između maja i jula 1944. godine, kada je u logoru planirano ubijanje oko 450.000 mađarskih Jevreja. Krematorijumi, lomače i gasne komore radili su 24 časa dnevno, a nacisti su željezničku prugu morali sprovesti direktno kroz zloglasnu i u brojnim filmovima i serijama poznatu "Kapiju smrti" logora direktno do samih krematorijuma, kako bi se proces maksimalno ubrzao.
NATPIS SJEĆANJA NA ŽRTVE
Od pet gasnih komora i krematorijuma do današnjih dana sačuvana je samo jedna u originalnom dijelu "Aušvica". Sve četri komore i krematorijuma u "Birkenauu" nacisti su digli u vazduh neposredno pred dolazak sovjetske armije 27. januara 1945. godine, u pokušaju da od svjetske javnosti sakriju užasan zločin koji su počinili. Poljske vlasti odlučile su da ruševine ne uklone niti da ih obnavljaju, već da ih ostave u stanju u kojem su ih nacisti minirali, kao simbol neuspjelog pokušaja sakrivanja zločina.
Pored ruševina, na samom zapadnom rubu logora, na mjestu gdje se završava željeznička pruga, izgrađen je spomenik svim žrtvama. Ispod spomenika ispisana je poruka na 25 jezika žrtava, a jedna od ploča je na srpskom jeziku sa sljedećim natpisom:
"Neka zauvek bude krik očajanja i upozorenje za čovečanstvo ovo mesto, na kojem su hitlerovci ubili oko milion i po muškaraca, žena i dece, uglavnom Jevreja, iz raznih zemalja Evrope."
Aušvic-Birkenau 1940-1945.
U logoru "Aušvic I", originalnom logoru, napravljena je i muzejska izložba eksponata iz cijelog kompleksa. Najpotresnije mjesto je prostorija u kojoj je izloženo više od 2.000 kilograma ljudske kose ošišane s glava novopridošlica u logor, od kojih su mnogi odmah nakon dolaska poslani u komore.
Lipinski nam je rekao da je to tek manji dio kose koliko je ostalo u logoru nakon oslobađanja. Ostatak se nalazi u skladištima uz tone odjeće, obuće i ličnih stvari logoraša koje su ponijeli sa sobom u logor, ne znajući kakvu su im sudbinu nacisti namijenili.
U prostorijama muzeja izložen je manji dio ličnih stvari logoraša, ali i ta manja količina sadrži na desetine hiljada cipela, brijaćeg pribora, kofera, odjeće, naočara... Samo od naočara nastala je hrpa visoka nekoliko metara.
Kako bi izbjegli paniku novopridošlica u logor, nacisti su logorašima rekli da na svoje kofere napišu ime i prezime, kako bi, nakon tuširanja, mogli ponovo naći svoje stvari. U ulazu u komore rečeno im je da odjeću okače na čiviluke s brojevima i zapamte broj, kako bi nakon tuširanja i dezinfekcije ponovo mogli naći svoje stvari.
U susjednoj prostoriji u koju su proslijeđeni zaista su iz plafona izvirivali tuševi, ali žrtve nisu znale da je to bila obična prevara. Čim su se iza njih zatvorila vrata, kroz otvore na krovu esesovci su ubacivali granule otrova. Nakon dvadesetak minuta vrata komora su otvorena, prostor ventiliran, a nacisti su onda iz vilica mrtvih ljudi čupali zlatne zube i kupili prstenje, lančiće i drugi nakit namijenjen za pretapanje, nakon čega su žrtve prebačene u krematorij, a pod bio obrisan od krvi, znoja i drugih izlučevina ljudi koji su umirali u najstrašnijim agonijama.
HEROJI I ŽRTVE
Mnogo je ljudskih priča ostalo zabilježeno u logoru. Jedna od njih se odnosi na Francišeka Gajovičeka, logoraša kojeg su nacisti, uz još devet logoraša, htjeli ubiti izgladnjivanjem kao kazna zbog pokušaja bijega jednog zatvorenika iz logora.
Poljski sveštenik njemačkog porijekla Maksimilijan Kolbe, koji je u "Aušvicu" završio jer je odbio da prizna njemačku okupaciju Poljske, javio se dobrovoljno da umre umjesto Gajovičeka. Kolbeu je bilo žao da umre otac dvoje djece, pa je ponudio nacistima da ga zamijeni. U komori u kojoj su ih nacisti izgladnjivali Kolbe je bio zadnji koji je ostao u životu.
Nakon dvije sedmice patnje nacisti su ga otrovali da mu skrate muke. Papa Jovan Pavle Drugi je Kolbea zbog ovog herojskog čina kanonizovao, a Gajoviček je do svoje smrti 1995. godine očuvao sjećanje na ovog plemenitog čovjeka.
Lipinski nam je ispričao i još jednu nevjerovatnu priču, koja se desila u proljeće 2007. godine.
"Imali smo grupu njemačkih posjetilaca. Tokom obilaska izložbe došli smo do fotografije koja prikazuje SS doktora, koji u gasnu komoru šalje grupu logoraša. Jedan od posjetilaca je bio vidno uznemiren. Rekao nam je da je SS vojnik pored tog doktora njegov otac, koji je do svoje smrti od porodice krio da je bio angažovan u 'Aušvicu'", kaže Lipinski.
Lipinski kaže da su u toku radovi na restauraciji baraka u "Birkenauu". Močvarno tlo počelo je da uništava drvene objekte, pa je uprava muzeja, zahvaljujući donacijama širom svijeta, počela veliki projekt restauracije. Najveći donator obnove "Aušvica" je Vlada Savezne Republike Njemačke.
Na naše pitanje koliko ljudi godišnje posjećuje logor, Lipinski kaže da se cifra kreće oko 2,2 miliona turista. Dodaje da bi ih moglo biti i mnogo više, ali da muzej želi da ograniči broj posjetilaca.
"Ne bi bilo primjereno da puštamo suviše velike grupe, mislimo da to ne bi bio pravi način poštovanja žrtava. Zato se trudimo da u muzeju uvijek bude manji broj ljudi", navodi on.
ZLOČIN I KAZNA
O "Aušvicu" bi se moglo još mnogo toga reći - o načinima mučenja žrtava, o ćelijama za stajanje i užasnim zimskim hladnoćama u drvenim barakama bez grijanja na -20 stepeni, o 200.000 ubijene djece, o radnim uslovima, zloglasnom doktoru Mengeleu, koji je tu vršio eksperimente na živim ljudima, i mnogim drugim užasima.
Za kraj, zbog nedostatka prostora, ispričaćemo kratko priču o Rudolfu Hesu, upravniku logora. Sa svojom suprugom i petoro djece živio je u vili neposredno uz ogradu "Aušvica". Njegova porodica, udaljena svega nekoliko metara od logora, tvrdila je da nije znala šta se oko njih dešavalo. Inače, dio porodice ga se poslije rata odrekao, a njegov unuk Rajner Hes postao je javni govornik i veliki protivnik nacizma i desnog ekstremizma.
Hes je na kraju rata uspio da pobjegne, ali ga je britanska vojska pronašla prerušenog u uniformu običnog njemačkog vojnika. Izdala ga je vlastita supruga, kako je tvrdila, jer nije mogla izdržati konstantna ispitivanja savezničkih snaga o tome gdje se njen suprug nalazi.
Hes je nakon suđenja doveden u "Aušvic". Pred smrt je napisao ispovijest i izrazio kajanje za zločine. Obješen je na kratkom konopcu, uz samu ogradu logora. Lijevo od vješala bila je vila u kojoj je živio s porodicom. Desno su se nalazili gasna komora i krematorijum, jedini preživjeli svjedoci zločina kojem je sam nemjerljivo doprinio.
Iako je Hes kažnjen za svoje zločine, mnogi nisu - pravdi je privedeno samo deset odsto osoblja logora. Većina njih je, kao i otac posjetioca "Aušvica", život proživjelo mirno i umrlo u dubokoj starosti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
