Život

Crkva brvnara 117 godina čuva tajnu buntovnika sa Zmijanja

Crkva brvnara 117 godina čuva tajnu buntovnika sa Zmijanja
Foto: Dražan Pozderović | Crkva brvnara u Romanovcima

...sad ovo, pazi dobro. Ja hoću da se ženim. I to ovako: da se ja i ti vjenčamo tamo u Jošavci kod onog tvog popa. Za to ne treba niko da zna. Ja ću izvaditi od svog popa vjenčanicu, pa ću tamo doći da se u najvećoj tišini vjenčamo. Ja neću ni oca zvati, ni brata - nikog! Onda ću te poljubiti kao svoju ženicu i ostaviti kod majke, a ja ću nastaviti školu. I još za dvije godine sam svoj čovjek.

Piši mi šta ti o tome misliš, ali sve onako iskreno. Ja ti iskreno i od srca pišem i javljam za svoju namjeru. Oprosti mi što ovako ružno pišem. Nemam vremena, pa moram. Pozdravi oca i majku, a sama primi nebrojeno poljubaca od tvog Petra, koji bi te tako slatko poljubio, ovo stoji u pismu koje je voljenoj Milki Vukmanović u Banjaluku iz Beča, 21. marta. 1901. godine, poslao Petar Kočić.

Tri godine kasnije vjenčali su se i to tajno, toliko tajno da je mjesto njihovog vjenčanja do danas ostalo skriveno od šire javnosti.

Sudbonosno "da" Petar i Milka izgovorili su 18. septembra 1904. godine u crkvi brvnari u Romanovcima, kod Gradiške, tačnije u hramu posvećenom Svetom Nikoli, izgrađenom u drugoj polovini 18. vijeka.

"Te noći lila je kiša kao iz kabla, dobovala je po krovu fijakera u kojem su se vozili Milka i Kočić prema Romanovcima da se tamo tajno vjenčaju. Naime, Kočić, buntovnik kakav jeste, želio je da se vjenča u Jošavci kod prote Petra Ivankovića, za to vrijeme znamenitog prote. Međutim, prota koji je bio i Kočićev prijatelj nije htio da remeti svoj odnos sa Milkinim ocem, u to vrijeme uglednim privrednikom, te je odbio da ih tajno vjenča. Stoga su se mladenci uputili ka crkvi brvnari u Romanovcima, gdje ih je vjenčao prota Savo Rađević", ispričao je za "Nezavisne" Petar Jovanović, protonamjesnik, stojeći ispred crkve brvnare i pokazujući rukom na grob Save Rađevića.

Petar Jovanović. protonamjesnik
Petar Jovanović. protonamjesnik

Kako priča, Rađević je skončao mlad, a za njegovu smrt postoje dvije legende, jedna kazuje da je pao s konja te preminuo od posljedica pada, dok druga pak govori kako ga je smrt brzo stigla zbog tuberkuloze koja je u to vrijeme harala.

"Savo Rađević je tada mnogo uradio za Kočića i Milku, tajno ih vjenčao pod okriljem noći, a popadija Julijana im je splela vijenac od vinove loze. Veselje je trajalo do zore, nakon čega se Kočić zaputio prema Beogradu", ispričao je otac Petar svoja saznanja koja je sakupio do danas.

Ova crkva brvnara krije nevjerovatnu istoriju, od legendi kako je nastala, preko Kočićevog tajnog vjenčanja pa sve do danas, međutim uprkos tome, nepravedno je ostala u zapećku.

"Ja sam ovdje 19 godina, a znam da postoje čak i ljudi na prostoru ove parohije koji je nikada nisu posjetili. I sam se iznenadim i ne mogu da vjerujem da ljudi nisu obišli ovaj jedinstveni biser, bar iz radoznalosti", kazao je otac Petar.

Crkva se nalazi na oko četiri kilometra od puta Banjaluka - Gradiška, a do nje vodi mala vijugava cesta, upravo tu na brežuljku se smjestilo zdanje koje vremenu i istoriji odolijeva već četiri vijeka.

Podataka o vremenu nastanka crkve u Romanovcima nema mnogo i većina je uglavnom vezana za narodne priče i predanja.

"Crkva se po svom obliku, skromnim dimenzijama, naročito maloj širini, te činjenici da nema oltarsku apsidu, može smjestiti u 18. vijek. Kao dopuna ovoj tvrdnji može se uzeti i podatak da se u crkvi ranije nalazio antimins (svilena četvorougaona marama u koju su umotani i ušiveni dijelovi svetiteljskih moštiju) osveštan u vrijeme mitropolita Pavla Nenadovića (1749-1766. godine), što bi bio jedan od elemenata na osnovi kojih se crkva može smjestiti u 18. vijek. Jedina dva datuma koja se mogu primijetiti na crkvi su godina 1812, urezana na ulaznim vratima u crkvu, i godina 1815, urezana na dvjerima. Ti datumi, po svemu sudeći, predstavljaju datume opravki", navode iz Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, koja je 2004. godine donijela odluku o proglašenju graditeljske cjeline - crkve brvnare posvećene Svetom Nikoli u Romanovcima nacionalnim spomenikom BiH.

Unutrašnjost crkve brvnare
Unutrašnjost crkve brvnare

Prema kazivanju mještana, crkva je tri puta mijenjala krov. Krov, koji je 1955. godine zatekao istraživač Petar Momirović, koji se bavio proučavanjem tradicionalne arhitekture crkava brvnara, bio je u vrlo lošem stanju. On je zabilježio kazivanje mještana da ni neka starica, koja je umrla 1934. godine, i koja je, navodno, živjela 115 godina, nije upamtila kada je taj krov postavljen. Iz usmene tradicije zaključuje se da je krov stariji od 1819. godine. Kako je utvrđeno da je vrijeme trajanja krovova od šindre u ovom području oko 100-120 godina, na osnovu toga bi se crkva mogla datirati na početak 18. vijeka ili čak ranije.

"Crkve brvnare su objekti posebni po svom postanku, materijalizaciji i jedinstvenosti. One predstavljaju odraz cjelokupne kulture i istorije naroda koji ih je gradio i kome su služile. Gradnja crkava brvnara je poseban oblik građenja proistekao iz narodnog graditeljstva ne vezujući se ni uz jednu poznatu kulturu. Prema tome, arhitektura ovih objekata predstavlja poseban i autentičan oblik gradnje proistekao iz istorijskog okvira i uslova. S obzirom na vrijednost dobra, njegovu autentičnost i integritet, položaj u prostoru, proporcije, vrijednost detalja i posebno umjetničku i estetsku vrijednost, turistički potencijal je veliki", naglasili su iz Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika.

Trošnost materijala, istorijske i druge prilike, razaranja i paljevine spriječile su da se pojedine vijekovima stare drvene sakralne građevine sačuvaju do danas, međutim crkva u Romanovcima svojevrstan je hroničar vremena koji pod svojom šindrom nosi tajne i ljubomorno ih čuva od zaborava.

Crkve su letjele

Maštovitost našeg naroda je fantastična, tako da se, pored istorijskog značaja, za crkve brvnare, kao i za ovu u Romanovcima, vezuju i razne legende i mitovi koji su veoma zanimljivi. Naime, u to vrijeme od turskih vlasti je bilo veoma teško dobiti odobrenje da se podignu crkve brvnare. Po dobijanju odobrenja, uslovi koji su se morali ispuniti za samu izgradnju su bili gotovo nemogući. Stoga se narod dovijao na razne načine ispoljavajući svoju bistrinu i domišljatost pripovijedajući Turcima priče o čudesnim crkvama koje "prelijeću" s jednog mjesta na drugo.

Za crkvu brvnaru u Romanovcima postoji legenda da je raja zatražila od turskih vlasti da je izgradi i da su to Turci odobrili. Ali da bi doskočili Srbima, dozvolili su izgradnju na lokalitetu na kojem je u to vrijeme bilo jezero. Ljudi su se potom dali na posao. Muškarci su nosili kamenje, a žene zemlju u pregačama i iste godine zatrpali jezerce i na tom mjestu podigli crkvu.

"Ovo jesu legende, ali imaju uporište. Ovdje u ekstremno sušnom periodu, kad se kopaju grobnice, voda izlazi iz njih, što je neuobičajeno. U stvari, i kada padne samo malo kiše, pod nogama se osjeti kao da hodate po bari, što znači da ima osnove za legendu koja je ispričana", dodao je u razgovoru otac Petar.

Ostaje pitanje da li je po istom, vodom natopljenom tlu hodao i Kočić te davne 1904. godine, kada se u brvnari ženio. Osamnaesta noć u septembru bila je kišna i olujna, a ispostavilo se, tako će im biti kroz cijeli njihov život.

"Postoje dve vrste pera: laka i teška. Laka pera pišu kao da ih piščeva ruka i ne drži. Ona lebde nad hartijom i ne dotičući je se pravo... U lakim perima stanuje duh neba, pa se svakog časa čini da će odlepršati gore; gore gde se, valjda, pune nekakvim nebeskim mastilom i smislom...

A teška pera pripadaju potpuno ovom svetu, zemlji. Kad padnu na hartiju, iz koje se čini kao da su i nastala, više se ne dižu i ne razmišljaju o nebu, kao laka. Petar Kočić (1877-1916) pisao je teškim perom. Na kantaru srpske književne istorije možda je to i najteže pero. Ono je sačinjeno od olova iskopanog iz bezdanih dubina srpskog jezika i duha srpskog naroda. Ono je sama težina, sam teret i bol koji su se u tom jeziku i u tom duhu taložili vekovima, tu se okoštavali i otežavali, da bi posle jedan pisac ustao i jauknuo ih u svome delu. Zato se škripa Kočićevog pera i zbiljski doživljava kao jauk - koji je ušao i u naslov jedne njegove knjige: 'Jauci sa Zmijanja'", zapisao je Nikola Strajnić za izdanje "Sabranih djela Petra Kočića" sabravši svu patnju i borbu velikog pisca u težinu jednog pera.

Kočićeva kuća u Stričićima

Pomenuo je Kočić svoje Zmijanje mnogo puta i iznio prve podatke o narodnom poimanju Zmijanja, gdje je ono ograničeno rijekama Sanom i Vrbasom sa zapada i istoka, planinom Kozarom na sjeveru i izvorištem rijeke Plive na jugu. Uži pojam Zmijanja ograničava se na područje sela: Gornje i Donje Ratkovo, Dujakovci, Lokvari, Sitnica, Stražice, Lusići, Gornje i Donje Sokolovo, Pavići i Stričići. Cijelo ovo područje danas pruža ogroman turistički potencijal, naročito sa Stričićima na čelu, u kojima se i danas nalazi Kočićeva kuća.

Na samo 40 kilometara od Banjaluke cestom koja vodi kroz najljepše krajolike na ovim prostorima nalazi se Kočićevo selo. Svjež i čist vazduh kojeg pluća ne mogu dovoljno da se nadišu pomiješan je sa opojnim mirisom poljskih trava.

Upravo tu ugnijezdilo se ognjište jednog od najvećih srpskih pisaca, a njegova kuća na tom mjestu danas može da postane izuzetan turistički potencijal koji, nažalost, još nije dovoljno iskorišten.

"Tamo gore, više ispod šume, bila je Kočićeva kuća u kojoj je on živio. Dvije hiljade i neke Udruženje 'Zmijanje' je kupilo ovu zemlju i njegova originalna kuća je prenesena na ovo imanje na kojem smo sada. U stvari, prenesena je zgradica u kojoj su spavali, ali je ona autentična građevina iz Kočićevog domaćinstva", ispričao je "Nezavisnim" Vladimir Đukanović, muzejski savjetnik, etnolog i koordinatora Odjeljenja za nematerijalno kulturno nasljeđe u Muzeju Republike Srpske.

Vladimir Đukanović
Vladimir Đukanović

Na imanju na kojem se danas nalazi Kočićeva kuća smještena su još tri objekta iz perioda 19. i početka 20. vijeka, od kojih su dva uređena za posjete.

Putem trodimenzionalnih predmeta i fotografija prikazan je tradicionalni način stanovanja u porodičnim zadrugama na Zmijanju u tom periodu.

Ovim je na određen način sačuvana uspomena na Kočića i njegovo stvaralaštvo.

Prema Đukanovićevim riječima, ovo mjesto ima izuzetan turistički potencijal.

"Ljudi se sve više interesuju za ruralni turizam, i ako mogu da posjećuju etno-sela koja su napravljena namjenski za turističke potrebe, zašto ne bi mogli da posjete i Stričiće i Kočićevu kuću, koja prvenstveno ima istorijsku pozadinu", jasan je bio Đukanović.

Nažalost, ulaganja na ovom lokalitetu nisu značajna te postoji još mnogo toga što bi moglo da se uradi kako bi ovako jedinstveno mjesto što više dobilo na značaju.

Drvene kuće, odnosno kuće brvnare, koje su specifične za taj period, jedan su od oblika narodnog graditeljstva raznih srpskih prostora, pa tako i oblasti Zmijanja. Danas se može naići na veoma mali broj sačuvanih građevina ovog tipa, a zajedno sa ovim kućama došlo je i do nestanka ili potiskivanja iz upotrebe autentičnog pokućstva.

"Na održavanju Kočićeve kuće radim zadnje tri godine, ali je to veoma teško. Slabo i sa ovih prostora ljudi šta poklone, a teško da je nekom nešto i ostalo iz tog perioda, tako da sve moramo da kupimo. Ipak, u zadnje tri godine sakupio sam oko dvjestotinak predmeta", objasnio je Đukanović, koji je dodao da se, pored tradicionalnih predmeta koji su se koristili u domaćinstvima tog vremena, u Kočićevoj kući takođe čuvaju i originalni rukopisi pripovijedaka "Mrguda","Sudanija" i "O Bosni". Uz to, u Kočićevoj kući su prikazane i sve njegove fotografije, kao i fotografije njegovih junaka koje su prikupljene do danas.

Posebna energija struji kroz tijelo dok stojite ispred drvenih kuća i gledate rasute krajolike. Pogled puca u daljinu, a misli i duša su ovdje spokojni. Upravo tu su živjele i najveće ličnosti Kočićevih pripovijedaka kao što su Simeun Đak, David Štrbac, Tuba, Lujo i njegov Jablan i Mrguda. Svi oni su hodili tom istom zemljom, gledali te iste krajolike.

"Iznad sela šuti planina. Nijedan list da se kreće da zašušti. Po ravni ispod planine jedva se naziru torovi kroz ranu sumaglicu. Daleko dolje poljem kroz zelenkastu bujad žuti se drum kao dugačka, neubijeljena krpa platna, zamičući strmo pod Kadinu Vodu, pod slatku Kadinu Vodu! Sve udara na vlagu pomiješanu s lakim, osvježavnim mirisom. Sve šuti, ništa se ne kreće. Sve stoji usprav, tiho, pobožno: i crne, žalosne jele; i osamljeni redak trešanja iznad Čergića naslona; i ona krošnjasta kruška divljaka kod Markanova točka; i oni lugasti ginjenički biljezi pod njom. Sve se diže nekako svečano prema izvedrenom nebu, s koga zvijezda za zvijezdom nestaje. Činilo mi se da sela moja i planine moje nešto s čežnjom očekuju i da je sve okrenulo lice prema blijedosedefastom istoku", zapisao je Kočić, slikar i pisac planina, njihove svježine i ljepote u pripovijeci "Kod Markanova točka".

U njegovim riječima satkana je sva ljepota ovog kraja, koji bukti netaknutom prirodom i istorijom.

Vapeći cijelog života za svojim krajem koji je tako detaljno i slikovito opisao u mnogim pripovijetkama, Kočić nam je ostavio svoje Zmijanje na čuvanje, a na nama je samo da spoznamo njegovu netaknutu ljepotu i ovog vječitog buntovnika otrgnemo od zaborava.

Dinarska planinska brvnara

Stanovnici sela na Zmijanju pripadaju dinarskom tipu čovjeka. Kuće i ostale pomoćne zgrade čovjek je tada gradio od materijala koje je nalazio u svojoj najbližoj okolini. Na Zmijanju je građena kuća od drveta, takozvana dinarska brvnara. Kako je na prostoru Zmijanja bilo najviše hrastove šume, najčešće su korištena hrastova brvna. U kući posebnu pažnju izaziva pokućstvo. Predmeti unutar kuće dijele se na predmete koji se nalaze na zemlji, one koji su smješteni uz zidove i one koji vise okačeni na zidove. Najvažniji dio kuće bilo je ognjište, oko njega se odvijao čitav porodični život.

"Kočićev zbor"

"Kočićev zbor" je tradicionalna kulturna manifestacija posvećena književniku Petru Kočiću i održava se od 1965. godine, u posljednjoj nedjelji avgusta. Dešavanja, kao što su likovne izložbe, pozorišne predstave, književne večeri i tribine, folklorne igre, narodno sviranje i stvaralaštvo, narodni višeboj i drugi sadržaji, svake godine privuku veliki broj posjetilaca i ljubitelja Kočićevog djela. Jedan od najpopularnijih sadržaja "Kočićevog zbora" su tradicionalne borbe bikova. Žiri u sastavu Organizacionog odbora Kočićevog zbora svake godine dodjeljuje i "Kočićevu nagradu" za doprinos srpskoj pisanoj riječi u Kočićevom slobodarskom duhu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije