Život

Sa 6 godina je shvatila da je drugačija: "Opsovao mi je majku, svi su ga podržali"

Sa 6 godina je shvatila da je drugačija: "Opsovao mi je majku, svi su ga podržali"
Foto: Unsplash/Ilustracija | Sa 6 godina je shvatila da je drugačija: "Opsovao mi je majku, svi su ga podržali"

U sklopu projekta podsticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektronske medije u Hrvatskoj objavljen je odličan tekst o diskriminaciji i zlu koje ona nosi sa sobom.

Podržavamo borbu protiv diskriminacije i prenosimo ovaj tekst sa Dnevnika.hr:

"Danijela Halilović je dugo skrivala od drugih da je Romkinja. Uprkos tome, morala je biti najbolja da bi uopšte dobila priliku. Danas želi pomoći drugim sunarodnicima, ohrabriti ih da mogu ostvariti ono što žele, a vlastitim primjerom to i dokazuje.

"Imala sam šest godina kad sam shvatila da sam drugačija. Kao mala djevojčica ležala sam u krevetu i razmišljala gdje uopšte pripadam. Znala sam da Romi nemaju svoju državu, bila sam zbunjena. Danas mislim da sam našla svoje mjesto, jasno mi je da ovdje pripadam. I ne želim da jednog dana imam dijete koje će sa šest godina razmišljati u svom krevetiću gdje mu je mjesto“, priča nam Danijela Halilović, 25-godišnja djevojka iz Zagreba koja je veći dio svog života od drugih skrivala da je Romkinja.

Rođena je u Zagrebu gdje je i odrasla. Nekoliko godina živjela je u Italiji, ali se ubrzo vratila u svoj grad gdje živi i danas. Iako je bila odlična učenica, nije se usudila puno maštati o budućnosti. Bila je uvjerena da će nastaviti školovanje za frizerku ili radnicu u ugostiteljstvu. Ali baš negdje u osmom razredu jedan prijatelj je ubijedio da ide za onim što voli. A voljela je hemiju.

"Negdje mesec dana prije kraja osmog razreda sam došla kući i roditeljima rekla da želim upisati Prirodoslovnu školu Vladimira Preloga. Roditelji su mene i sestru uvijek gurali i podsticali da idemo dalje, ali nisu uopšte očekivali ovakav rasplet. Majci je to bilo posebno važno, nju su njeni roditelji ispisali iz osnovne škole nakon 1. razreda", kaže Danijela, koja je kroz srednju školu prošla glatko i često su je profesori isticali kao primjer.

I u to vrijeme su tek rijetki iz njene blizine znali da je Romkinja. Vrlo rano je odlučila da to skriva, a sa svakim ružnim događajem bila je samo sigurnija u tu odluku. U sjećanje joj se urezalo i iskustvo koje je njena 10 godina starija sestra, tada srednjoškolka, podijelila nakon povratka iz škole.

"Jednom joj je u školi neko rekao da je treba nabiti na posoljeni kolac i baciti u gasnu komoru. Bila sam tada potpuno sigurna u odluku da neću govoriti da sam Romkinja", kaže Danijela.

Nije ona to krila zbog stida.

"Pa nisam napravila ništa loše da se trebam stidjeti. Mislim da oni koji se skrivaju to čine iz straha. Bojiš se kako će te ljudi prihvatiti. A taj se strah gomila…"

Svijetle je puti, govori poput svake druge Purgerice… Ali, iskusnom šovinističkom oku ipak ništa ne može promaći. A takvih se, nažalost, uvijek nađe.

"Jednom mi je u tramvaju neki čovjek opsovao mater cigansku jer sam stajala do vrata, čekajući da izađem na stanici. I nije me toliko zaboljela ta njegova psovka, koliko to što ga je cijeli tramvaj podržavao", kaže Danijela, koja se u tom trenutku nije osjećala posramljeno:

"Zašto bih se sramila, pa nisam ništa učinila. Bila sam bijesna i osjećala sam se bespomoćno… grozan osjećaj."

Danijelu su u životu najviše motivisale dvije stvari. Prva su omalovažavanje i posprdni komentari kakvih se naslušala u detinjstvu.

"Govorili su mi da nikad ništa od mene neće biti. A upravo me takve stvari guraju dalje. Zainatiš se tada, jednostavno te to hrani i daješ još više od sebe da uspiješ", kaže Danijela.

I ona je vrlo rano osvijestila da zbog svog porijekla mora biti najbolja kako bi uopšte dobila priliku.

Druga velika motivatorka je njena majka.

"Njoj je školovanje bilo oduzeto, često to spominje i vidim koliko žali za tim. Njen je život bio težak, s 12 je godina počela raditi. Zar da ja prokockam priliku, a ona je dala krv i znoj da mi to omogući", kaže Danijela.

U srednjoj školi je tek možda poneki profesor znao da je Romkinja, a među njima je bio i onaj iz istorije koji je na neki način posijao sejme zbog kojeg je kasnije "izašla iz ormara".

"On je bio sjajan, izuzetno je puno s nama razgovarao, pomagao nam, zanimao se za naše probleme, pokušavao nam pomoći da ih riješimo. Tako je i mene tu i tamo podsticao i ohrabrivao na to da slobodno kažem da sam Romkinja", kaže Danijela.

Konačno je prelomila nakon što je jedne godine prihvatila poziv Saveza Roma da dođe u ljetnji kamp. Tamo je upoznala druge mlade Rome koji su otvoreno govorili o svom životnom putu i shvatila je da i ona želi tamo motivisati druge, pokazati im da vrijede, da mogu, da se ne boje.

Danas radi puno s mladima, posebno je ponosna na čitaonicu u Savezu Roma, koja je napokon zaživjela nakon njenih upornih pokušaja. Za razliku od svog djetinjstva tokom kojeg se nije družila s drugim Romima izuzev svoje šire porodice, danas to nadoknađuje. Svjesna je da se problemi neće sami riješiti, ali i toga da ih trebaju rješavati uslovno rečeno obje strane.

Otkako je izašla iz ormara izgubila je neke ljude za koje je mislila da su joj prijatelji. Ne žali zbog toga, već zbog činjenice da se nisu uspjeli odvojiti od stereotipa i predrasuda.

Danas je završna godina fizioterapije na Zdravstvenom učilištu, stažira u zagrebačkom domu zdravlja i jako dobro zna kojim putem ide.

"Jako me zanima postoperativna rehabilitacija, nadam se da ću se time moći baviti. I ne namjeravam ići napolje, ostaću ovdje. Zagreb je moj dom, tu se najbolje osjećam.""

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije