SARAJEVO - Pored naše porodične kuće u Mersinu radio je berber kod kojeg sam često odlazio, a sa svega osam godina upitao sam ga da li mogu da radim kod njega. Začuđeno me pogledao i rekao: "Ako stvarno to želis, pitaj oca, ukoliko on dozvoli možeš da dođeš", govori o počecima u svijetu berberstava Faruk Yilmaz Atalay, koji je prije pet godina iz rodne Turske došao u BiH, gdje danas živi i radi kao frizer.
Objašnjava da je otac mislio da se šali kada je tih davnih godina tražio dozvolu da radi u berbernici, ali da je on svaki dan poslije škole žurio kod starog berbera i naučio nešto novo o uređivanju kose i brade, ali i o odnosu s mušterijama.
"Ispočetka sam samo čistio salon i pokušavao da upijem znanje koje mi je vlasnik prenosio, učio sam zanat. Sa devet godina sam ošišao prvu mušteriju, jednog dječaka, i od tog dana nastavio sam da radim u berbernici. Nakon srednje škole sam ostvario san i otvorio svoj prvi salon", prisjeća se Faruk za "Nezavisne".
A život ga je iz rodnog Mersina, s obala Sredozemnog mora, doveo u Sarajevo kada je došao u posjetu rođaku, koji je u to vrijeme studirao u gradu na Miljacki.
"Došao sam na nekoliko dana, ali već nakon prvog dana sam odlučio ostati ovdje i otvoriti nešto svoje. Rekao bih da je jednostavno bila sudbina da ostanem, ali ako me pitate šta je to što mi se najviše dopada, to su prelijepa priroda i srdačni ljudi koji su me veoma lijepo prihvatili", priča čovjek koji je svoj novi dom našao u BiH.
Prisjeća se da je u početku bilo teško organizovati život u novoj sredini.
"Kada sam došao u Sarajevo, nisam znao niti jednu riječ jezika kojim govore narodi u BiH, u to vrijeme sam samo turski pričao. Odlučio sam da prvo naučim engleski jer sam mislio da je mnogo lakše savladati engleski nego vaš jezik", navodi Faruk.
Ali, pripovijeda, polako je učio riječ po riječ, jer je shvatio da narod, njihov način života, tradiciju i kulturu nije moguće u potpunosti razumjeti dok se ne savlada jezik kojim taj narod govori.
"Ispočetka to su bile osnovne rečenice i znao sam da kažem samo 'makiato bez pjena' i 'čaša voda'. Sada, nakon pet godina života u BiH, mogu da uspostavim normalnu komunikaciju s ljudima, ali moram da kažem da rodovi u vašem jeziku nisu moja jača strana. Često se zna desiti da umjesto 'došao sam', kažem 'došla sam'", priča Faruk kroz smijeh.
Nakon savladavanja najteže prepreke - učenja jezika - odlučio je otvoriti obrt i nastaviti živjeti svoj dječački san - rad s ljudima kroz berberstvo.
"Nisam znao da prilikom otvaranja obrta treba toliko papira. Kad god bih došao s papirima, uvijek bi falio još neki. Na kraju sam htio odustati, međutim priljatelji su mi rekli da nađem knjigovođu koji će mi pomoći da završim sve u vezi s papirima", pojašnjava Faruk i dodaje da mu je knjigovđa sapštio da će sve to koštati 3.000 KM te da će čekati mnogo vremena dok se sve ne završi, što ga je obeshrabrilo.
"Tada nisam znao šta znači riječ birokratija, ali sada znam. Čovjeku sam, naravno, dao novac, jer sam nisam znao kako ovaj sistem funkcioniše. Sada, nakon nekoliko godina, ponovo sam otvorio obrt bez ičije pomoći te sam naučio da vam za otvaranje obrta treba čitavih 100 KM", priča Faruk.
Znanje o zanatu koji je učio od malih nogu godinama je nadograđivao, pratio trendove, a u Sarajevu je postao poznat kao prvi berber koji šiša vatrom, iako kazuje da on to ne bi baš tako nazvao.
"Ne šišam bukvalno vatrom, nego zapaljenom kolonjskom vodom uklanjam dlačice s određenih dijelova glave, vrata, brade i predjela uha. Mušterije, za razliku od Turske, gdje je šišanje vatrom tradicija, uglavnom sa čuđenjem gledaju na ovaj proces, ali su otvoreni za opciju da probaju nešto novo", ponosan je Faruk.
Kroz suživot i rad s ljudima zavolio je BiH i njene stanovnike, naučio običaje ovdašnjeg naroda, a u svojoj novoj domovini pronašao je ljubav i životnu saputnicu.
"Iako sam dosta puta čuo kako ljudi ovdje govore da su njihova tradicija i običaji slični turskim običajima i kulturi, ne bih se složio. Rekao bih da ima nekih sličnosti, ali karakteri naroda kao i običaji se razlikuju. Supruga i ja smo imali vjenčanje ovdje, ali i u Turskoj, tako da sam imao priliku da vidim kako je to ovdje, a i ona je mogla da vidi kako je tamo. Mnogo razlika postoji", upoređuje Faruk običaje u zemlji u kojoj je rođen i u zemlji u kojoj je pronašao dom i ljubav.
Navodi da je svoju tradiciju i običaje sačuvao, ali da je prihvatio i usvojio ovdašnje običaje i tradiciju - smatra da je to sasvim normalno, jer je od malih nogu učen da voli svoje i da poštuje tuđe.
Za kraj razgovora Faruka kazuje da, nakon pet godina provedenih u BiH, za narode koji žive u njoj može reći da su opušteni ljudi, kako u poslu tako i privatno.
"Kafa se uvijek polahko i sa ćejfom pije, ljudi su otvorenog uma, prijateljski nastrojeni, uvijek spremni da pomognu. Što se tiče mana, izdvojio bih samo jednu - često čujem da mladi ljudi izgovaraju mnogo psovki, ali tu su veoma slični s Turcima, jer i turski jezik ima veliki broj psovki", zaključuje on.
Kvalitet kose
Turci su poznati kao narod koji se može pohvaliti kvalitetom kose i jakom bradom, te smo Faruka Yilmaza Atalaya pitali može li, kao čovjek kojem je rad s kosom svakodnevica, uporediti kvalitet kose stanovnika Turske i BiH.
"U Turskoj ljudi imaju tamnu kosu i dosta više brade, dok su ljudi ovde svijetli, s manje brade. Tek u posljednjih nekoliko godina u BiH javio se trend dužih brada pa mogu da kažem da većina mušterija koja dođe ima bradu i vodi računa o njenom izgledu jednako kao i o kosi", navodi Faruk.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
