Većina vozača je zahvalna na postojanju sirene u automobilu - jer kako bi na drugi način mogli popratiti sočne psovke upućene drugim učesnicima u saobraćaju?!
Međutim, sistem upozoravanja u automobilima je star preko jednog vijeka i nije prvobitno zamišljen kao što se koristi danas. Nakon što su se prvi automobili uključili u saobraćaj, građanstvo je uvidjelo da bi bilo zgodno da postoji nekakav sistem upozorenja koji bi upozoravao učesnike u saobraćaju na nadolazeće vozilo. Britanska Vlada je ubrzo našla rješenje. Godine 1865. u Ujedinjenom Kraljevstvu izglasan je zakon u kojem sva motorna vozila "moraju biti praćena pješakom koji nosi zastavu tokom dana, odnosno svjetiljku po noći". Nova regulacija se zvala "Zakon lokomotive" i "Zakon crvene zastave".
Problem ovog rješenja je očigledan. Zašto bi se uopšte vozili automobilom ako neko ispred nas treba da ide pješke? Doduše, to je u ono vrijeme imalo možda i nekog smisla - prva kazna za prebrzu vožnju uručena je vozaču tako što ga je policajac presreo - biciklom! Ali, zamislite danas da putujete automobilom na posao dok neko ispred vas šeta i maše crvenom zastavom.
Međutim, ubrzo su zakonodavci počeli da traže novo rješenje. U Masačusetsu je zakonodavac predložio da svi automobili budu opremljeni zvonom koje bi zvonilo svaki put kada točak napravi jedan okret. Još luđa ideja je bila da vozač ispaljuje vatromet ispred sebe da upozori ostale na svoje kretanje.
Vremenom su automobili dobili razne opcije za signalizaciju koje su vozači koristili i da upozore ostale, ali i da ih pitaju ko im je dao vozačku dozvolu. Među tim rješenjima tako su automobili dobili zvona, zviždaljke, ručne trube (poput onih na hipsterskim biciklima) što je u suštini bilo tiše i manje zastrašujuće od današnjih sirena.
Vremenom su automobili postajali sve brži, pa su proizvođači automobila u periodu od 1910. do 1920-ih često na vozila stavljali sirene sa više tonova u svoje automobile. Ali, ubrzo su proizvođači shvatili da bi širok spektar zvukova trebalo zamijeniti standardom. Tako su se ubrzo proizvođači automobila usuglasili da se koriste električne sirene s jednim tonom koji je bio najčešće Es ili C. Šezdesetih godina se shvatilo da se zvuk sirene s dva tona bolje "probija" kroz saobraćajnu buku, tako da su se tonovi povisili na Fis i Ais.
Danas su sirene jako glasne i puno se koriste: iako su svoj put počele isključivo kao bezbjednosna inovacija, danas se koriste za pozdravljanje, ljutnju, svatovske povorke, izraze sreće, izraze ljutnje... uglavnom za sva moguća emotivna stanja.
Idući put kada zatrubite onom ko vam oduzme prednost, sjetite se da bi ste ga u davnoj prošlosti eventualno mogli gađati zastavom ili vatrenim kuglicama.
(NN/automobili.hr)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.