Henri Ford je imao san. Otkako je napravio svoje prvo glomazno vozilo 1896. godine, mješanca između bicikla i dvocilindričnog motora, želio je proizvesti automobil koji će biti dovoljno jeftin da ga mogu kupiti prosječni ljudi.
Ford je rekao: `Izgradiću automobil za široke narodne mase, koji će biti dovoljno veliki za cijelu porodicu i istovremeno dovoljno skroman kako bi ga jedna osoba mogla voziti i održavati. Toliko će biti jeftin da će ga svako ko pristojno zarađuje moći kupiti.` Godinama Fordu nije polazilo za rukom da proizvede `automobil za narod`. Nakon što je utemeljio automobilsku kompaniju `Ford` u Detroitu 1903. godine, prvih nekoliko godina usredsredio se na devet različitih modela. Neki od njih su bili skupi, ali većina je imala prihvatljivu cijenu. Međutim, proizvodili su se u prilično malom broju i uglavnom su ih ručno izrađivali vješti mehaničari poput `Fordovih` suparnika kao što si bili `Olds` i `Kadilak`.
Ford je 1908. godine predstavio automobil koji će promijeniti automobilsku industriju i način na koji ljudi putuju - skromni model T poznat kao `tin lizi`. Automobil je bio praktičan i jednostavan, ali bio je napravljen od otpornog materijala. Njegov epiciklični prenos na pedalu značio je da se lako može mijenjati brzina i ugodnije voziti, a zbog efikasnog motora zavoljeli su ga ljudi u gradovima i izvan njih. Najvažnije je što je `tin lizi` bilo vozilo s prihvatljivom cijenom od samo 825 dolara, s obzirom na njegove mnoge pogodnosti. To je bila prosječna godišnja plata kvalifikovanog radnika.
Godišnja prodaja povećana za 60 odsto
Narudžbe su stizale bez prstanka. Krajem zime Ford je morao prekinuti prodaju. Fabrika je do sljedećeg avgusta bila prezaposlena samo ispunjavanjem već primljenih narudžbi. Krajem septembra 1909. godine prodato je više od 10.000 Fordovih modela T, tačnije godišnja se prodaja povećala za 60 odsto. Međutim, Ford nije bio zadovoljan. Htio je što više povećati brzinu proizvodnje i pri tom zadržati nisku cijenu kako bi model T zaista postao `automobil za široke narodne mase`.
Ford je pronašao rješenje za problem koji ga je mučio i to na najneobičnijim mjestima. Posjetivši fabriku pakovanja mesa pažnju mu je privukla pokretna traka iznad glave radnika na koju su bili obješeni veliki komadi mesa koji su se kretali od jednog do drugog radnika.
Taj jednostavan efikasan sistem štedio je na vremenu jer je rad dovodio radniku. Ford je takođe uočio da se radi brzo i bez problema jer je svaki radnik bio specijalizovan za određeni dio posla. Kada bi to mogao primijeniti u svojoj tvornici možda bi time smanjio troškove, pomislio je Ford. U maju 1969. Ford je prilagodio svoju fabriku automobila takvom načinu proizvodnje i uveliko smanjio vrijeme sklapanja vozila. Nastala je pokretna traka, koja čini temelj savremene masovne proizvodnje.
Do ljeta 1969. te su pokretne trake bile toliko uspješne da su komponente gotovo preplavile završnu fazu sastavljanja.
Prilagodivši ideje na kojima se temeljila pokretna traka, Fordovi konstruktori su pokušali zavezati 76-metarsko uže za šasiju i vitlom je povlačiti po podu fabrike. Kako se šasija kretala, tako bi je poput pčela okružio tim radnika dok automobil ne bi bio potpuno gotov. Tako je vrijeme sastavljanja smanjeno sa 12 časova na manje od 93 minuta.
Tokom sljedećih mjeseci cijela fabrika je brujala od složene mreže sporohodnih dostavnih traka dok se svaki radnik specijalizovao za svoj dio posla u potpuno novom i efikasnom postupku sastavljanja.
Model T za 360 dolara
Rezultati takve savremene pokretne trake odmah su bili uočljivi. Do 1914. godine automobili su odlazili s pokretne trake gotovo završeni. Između 1912. i 1915. godine proizvodnja se utrostručila, a do 1922. godišnja proizvodnja je dostigla milion. Ali, što je bilo još važnije, kontinuirana proizvodnja na pokretnoj traci znatno je snizila cijenu modela T.
Do 1916. godine cijena je pala na samo 360 dolara. Konačno se Fordov san obistinio, ali jedan od nedostataka rane masovne proizvodnje bila je nemogućnost izbora različitih specifikacija.
Poznata je Fordova šala iz 1914. godine, kada je rekao da svaki kupac može dobiti automobil u kojoj god boji želi, samo da je crna. To je zapravo značilo da je postojala samo jedna boja koja se dovoljno brzo sušila kako bi mogla pratiti brzinu pokretne trake, japanska emajl crna. Kupci su smatrali da je to mala žrtva koju moraju podnijeti.
Iako Ford i njegov vješti tim inženjera nisu bili prvi koji su pokrenuli masovnu proizvodnju, oni su razvili mnoge izvrsne tehnike kao što je pokretna traka za sklapanje. Njihovo poboljšanje fabričke proizvodnje počelo se primjenjivati na mnoge proizvode povećavajući brzinu i efikasnost industrije širom svijeta.
U Njemačkoj je tehnika masovne proizvodnje nazvana `fordizam`. Od skromne `tin lizi` nastao je postupak proizvodnje koji je promijenio industrijski svijet, zbog čega su Henrija Forda neki učenjaci prozvali ocem druge industrijske revolucije.
Dobra kupovina
U oktobru 1908. godine Ford je predstavio revolucionarni model T `tin lizi` (limena lizi), nazvan tako jer je o odnosu na ostala teška vozila djelovao krhko i odavao utisak kao da je od lima.
Imao je prihvatljivu cijenu, a zbog svoje male težine, mogućnosti da pređe veće udaljenosti i čvrste karoserije od legure vanadija pokazao se idealnim za vožnju po prirodi i neravnim prljavim putevima, koji su predstavljali uobičajenu pojavu u vremenu kada se proizvodio.
Pokretačka snaga
Pri modernizaciji svoje tvornice automobila u Highland Parku u Detroitu, Henri Ford je osmislio pokretnu traku za sastavljanje na osnovu istog pravila koji je vidio u čikaškoj tvornici za pakovanje mesa. Počeo je s Odjelom za sastavljanje magneta (jednostavnih električnih generatora korištenih u prvim automobilima). Prije toga je svaku napravu sastavljao jedan radnik, za šta mu je trebalo 18 minuta.
Ford je poredao radnike i svakome dodijelio jednu ili dvije od mogućih 29 različitih faza potrebnih da se sastavi jedan magnet. Vrijeme sastavljanja je smanjeno na 69 minuta. Ford i njegovi inženjeri su naknadno razvili takvu tehniku za sve poslove u tvornici. Nakon uvođenja sporohodne dostavne trake na kojoj su radili radnici, postavljeni svako na svoje određeno mjesto, fabrika je mogla sastaviti cijelu šasiju spremnu za testiranje za 93 minuta.
Henri Ford, najbolji primjer američke priče o uspjehu
Henri Ford je oduvijek zagovarao ulogu automobila u oslobađanju i radnika i farmera od napornog, slabo plaćenog posla. Kada je svojim radnicima podigao minimalnu dnevnu zaradu na pet dolara, što je bilo dva puta više od drugih poslodavaca, kada im je dao slobodnu subotu, drugi su industrijalci bili u šoku, dok su radnici slavili.
Ali Henri Ford je znao još nešto važno, a to je da njegova masovna proizvodnja neće uspjeti ako ne postoji i masovna potrošnja. Pruživši radnicima veće plate za proizvodnju njegovih automobila i više slobodnog vremena da i sami uživaju u njima, Ford je kreirao masovno tržište koje je, zauzvrat, tražilo veću proizvodnju. Henri Ford je, u američkom načinu života, stvarno sve promijenio. Prvi čovjek koji je svoje ime dao automobilu umro je 1947. godine u 83. godini života.
Biografija Henrija Forda
Henri Ford rođen je 30. jula 1863. godine na uspješnoj porodičnoj farmi u Springvels Aunšipu, koji je danas dio grada Dearborna u Mičigenu, gdje se trenutno nalazi sjedište firme koju je osnovao. Njegovi roditelji, Vilijam i Mari Ford, bili su imigranti iz okoline grada Korka u južnoj Irskoj, a Henri je bio najstariji od šestoro njihove djece.
Već kao dijete bio je strastveni mehaničar. Uvijek je umjesto poslova na farmi radio na nekim mašinama u očevoj radionici. Kad mu je bilo 69 godina prvi put je vidio parnu mašinu sa sopstvenim pogonom. 1879. godine otišao je od kuće u okolinu Detroita kako bi se uvježbavao za mehaničara. 1882. godine vraća se u Dearborn kako bi radio na porodičnoj farmi i postaje stručnjak u upravljanju Vestinghauzovom kompaktnom parnom mašinom. 1891. godine postaje inženjer u `Edison Iluminating Company` i nakon promocije u glavnog inženjera 1893. godine imao je dovoljno novca da posveti pažnju svojim vlastitim eksperimentima na motorima s unutrašnjim sagorijevanjem. Ti eksperimenti su 1896. kulminirali završetkom rada na sopstvenom samohodu nazvanom kvadricikl, kojeg je prvi put isprobao u vožnji 4. juna iste godine.
Svoju vlastitu firmu pod nazivom `Ford Motor Company` osniva 1903. godine zajedno s 11 inovatora i kapitalom od 28.000 dolara. U novodizajniranom automobilu Ford je odvezao probnu milju na zaleđenom jezeru Sv. Kler i s vremenom od 39,4 sekunda postavio novi kopneni brzinski rekord.
1908. godine firma u prodaju pušta model T.
Henri Ford je 21. septembra 1945. godine prepustio poziciju predsjednika firme unuku Henriju Fordu Drugom, a preminuo je od izliva krvi u mozak u 83. godini 7. aprila 1947. na svom posjedu u Dearbornu. Sahranjen je na groblju `Ford Sementeri` u Detroitu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.