Tihomir Stanić i Pero Pavlović: Sve se svodi na prijateljstvo

U takmičarskom programu 3. međunarodnog festivala kratkog filma "Kratkofil 2009", koji se održava u Banjaluci, Akademija dramskih umjetnosti iz grada na Vrbasu ima dva predstavnika. Oni su sa svojim filmovima ušli među 55 kandidata za glavnu nagradu.

Pero Pavlović nije prvi put na "Kratkofilu", jer je prije dvije godine s dokumentarnim filmom "Ljudi smo, zar ne?" osvojio nagradu publike. Ovaj put je napravio svoj prvi igrani film "Zvuk tišine". Sa druge strane, Tihomiru Staniću je ovo prvi put da učestvuje na festivalu s filmom "Dječak i djevojčica".

Obojici je u pitanju ispitni film na trećoj godini Akademije, na odsjeku za kameru.

NN: Kako ste došli na ideju da snimite ova ostvarenja i pošaljete na "Kratkofil"?

STANIĆ: Ideja za ispitni film je došla sasvim slučajno, tako što sam bio na Sajmu knjiga u Banjaluci, gdje sam dobio ilustrovanu knjižicu koja se zove "Dječak i djevojčica". Prvi put kada sam je pročitao zaljubio sam se u nju i rekao da moram to da snimim. Pošto sam tražio neku temu za ispitni film na trećoj godini Akademije, na odsjeku kamere, to je došlo sasvim slučajno. Glumci u filmu su sa Akademije, dječak je Vladimir Nićiforović, djevojčica je Jovana Mirković, prijatelj za savjet je Željko Erkić, a prijateljica za savjet Đurđijana Vujinović.

PAVLOVIĆ: I u mom slučaju je riječ o ispitnom filmu treće godine na studijama kamere. Imali smo zadatak da snimimo igranu formu, gdje treba da pokažemo jedno stilsko jedinstvo, jedan vizuelni identitet filma. Scenarista je Jelena Medić, koja je radila dramatizaciju, a Mario Ćulum je bio saradnik. Međutim, sve je to bila jedna zajednička ideja. To je zapravo bila ekipa koja je ušla u projekat s velikom dozom entuzijazma i mislim da smo uradili dobru stvar.

NN: Ima li nekih posebnih zanimljivosti sa snimanja?

PAVLOVIĆ: Čitav film sam snimao na zalasku sunca. Imao sam problema koje sam prevazišao i to samo uz pomoć saradnika. Glavni lik u filmu Goran Javorac nije školovani glumac, a radio je i zvuk. Inače se bavi popravljanjem aparata za sreću do šest sati popodne i ja ga imam na raspolaganju tek nakon tog vremena. Moji setovi su trajali po 15-20 minuta. Zanimljiva je bila scena kada on plovi u bazenu, što smo snimali na Krupici, a temperatura vode je bila 10 stepeni. Snimali smo podvodnom kamerom, pri čemu sam ja ronio prije njega da ga ohrabrim. Pitali su me, dodao bih, koliko je koštala animacija, a nije je bilo nimalo.

NN: Da li ste sve sami uradili ili ste imali pomoć sa strane? Kako ste riješili finansijske probleme?

STANIĆ: Uglavnom sam sve sam radio, ali sam uključio mnoge ljude i prijatelje, koji su mi izašli u susret, jer bez njih to ne bi bilo tako. U filmu ima petnaestak statista, četiri glumca, koriste se automobili, bicikli... Sreo sam jednog čovjeka i pitao sam ga da li bi posudio bicikl iz šezdesetih godina na jedan dan i on je pristao. Bez ljudi koje sam okupio nikako nisam mogao uspjeti i to mi je bila najveća satisfakcija. Što se tiče finansijskih sredstava, u pitanju je moja ušteđevina, oko 250 KM, a imao sam pomoć Poljoprivrednog fakulteta, PMF-a, u vidu korištenja prostora, kao i nekih drugih institucija, koje su mi obezbijedile potrebne stvari za film.

PAVLOVIĆ: Mene je film koštao 250 evra, što izgleda apsurdno ako se gleda na to da se takmičim sa nekim čiji film vrijedi milion. Novčane pomoći inače nije bilo. Jedina je pomoć bila takva da zamolim da snimam u nekom prostoru, oni mi daju dozvolu, a ja ih potpišem na odjavnoj špici.

NN: Kako se osjećate povodom javnog prikazivanja vaših filmova i učestvovanja na takmičarskom programu festivala?

STANIĆ: Ovo je zaista velika satisfakcija za mene i ljude koji su učestvovali u snimanju. Ispalo je da je vrijedilo što smo radili ta četiri "luda" dana. Nadam se da će i ostale kolege sa Akademije slijediti ovaj put, da ne prave filmove samo za ispite.

PAVLOVIĆ: Moj dokumentarni film "Ljudi smo, zar ne?" bio je prvi takav film i premijerno je prikazan na "Kratkofilu". Na festivalima je poslije dobio osam nagrada. Pred gledaocima je moj prvi igrani film i nije skromno u ovom momentu očekivati nikakve nagrade, jer sama činjenica da se nalazim opet na "Kratkofilu" za mene je velika čast i zadovoljstvo. Pun sam dobrih utisaka za "Kratkofil". Čestitam im što su istrajali, uprkos recesiji, koja pogađa i kulturu i sport.

NN: Koje je Vaše mišljenje o tome da ste vas dvojica jedini sa Akademije u Banjaluci na domaćem festivalu?

STANIĆ: Svi se vode uglavnom željom da naprave film samo za ispit, mada tu ima jako dobrih filmova, kojima nedostaje još mala doza rada kako bi otišli na festival. Zaista ima talentovanih ljudi na Akademiji.

PAVLOVIĆ: Na Akademiji postoji realan problem, koji postoji i kod svih mladih ljudi: nemamo neka realna novčana sredstva koja su potrebna za snimanje ovakvih projekata. Sve se svodi na vježbu. Neki se od nas potrude, ali se sve svodi na prijateljstvo. Na kraju, niko ne dobije nikakav honorar.