Ima mnogo mračnijih stvari koje se dešavaju oko nas, osim komadića golog tijela.
Na film vi ne morate ići, vi kupujete kartu i idete ako hoćete. Jedna udruga ne traži samo da bude zabranjen film "Neka ostane među nama", nego retroaktivno da bude zabranjen i "Samo jednom se ljubi". To je apsurdno, počinje svoju priču proslavljeni hrvatski režiser Rajko Grlić u intervjuu za "Nezavisne".
Novi film "Neka ostane među nama" hrvatskog režisera Rajka Grlića i "praškog đaka" je prije desetak dana imao premijeru u Hrvatskoj i u Srbiji, a od 1. aprila se može vidjeti i u bioskopima u BiH.
Ova ljubavna priča, smještena u Zagreb, o erotskoj strasti ispod mirne površine građanskih običaja i prevara, koje se uglavnom prešućuju proteklih dana je izazvala burne polemike jer je Društvo za zaštitu i promociju ljudskih prava u Hrvatskoj zatražilo zabranu prikazivanja filma. Već ranije javnost se uskomešala zbog erotskih scena koje su rijetko viđane na ovim prostorima. U glavnim ulogama u filmu su Miki Manojlović, Nataša Dorčić, Bojan Navojec, Daria Lorenci…
Povodom predstojeće premijere u BiH, razgovarali smo s Rajkom Grlićem o novom filmu, polemikama koje se vode oko njega i trenutnom stanju u kinematografiji regiona.
NN: U Vašim filmovima često koristite ljubavne trouglove, bračne nevjere i prevare, a to je tema i Vašeg posljednjeg filma "Neka ostane među nama". Zbog čega Vam je to često inspiracija?
GRLIĆ: Često pričam ljubavne priče, a u njima nisu uvijek dvoje, one su zamršene, kao što su i životi. Ljudi ulaze u odnose koji nisu uvijek jednostavni. "Neka ostane među nama" je priča o dva brata i njihove dvije žene, jednoj ljubavnici i nekoliko djece koja nisu sigurna ko im je otac. To je gradska priča o duplim životima, o ljudima koji ponekad žive sa svojim obiteljima, a zatim nekoliko ulica dalje, ili gradić dalje, žive paralelno i imaju neku drugu obitelj. O tim ljubavnim mukama i paralelnim životima je ovaj film.
NN: Vi ste jedan od rijetkih režisera na ovim prostorima koji koristi erotske scene! Šta one predstavljaju i koliku one za Vas imaju umjetničku vrijednost pošto im pridajete neki veći značaj?
GRLIĆ: Kada pričate ljubavne priče ili o nekoj vezi, onda je potpuno normalno da ti ljudi završe goli u krevetu. Bolje je onda gledati porno filmove nego takve filmove, ako te scene nemaju razlog. Scene su jednostavno mjesta gdje ljudi pokazuju ko su. Meni se čini da tih scena ima nekoliko u filmu i vrlo su delikatne i pažljivo rađene, ali ljudi u takvim situacijama sebe pokazuju i više nego što bi htjeli. Svaki film pokušava ući u lik i saznati o junaku više.
NN: Oko takvih scena se digla velika buka u Hrvatskoj, čak je zatražena i zabrana prikazivanja, što je s jedne strane i dobra reklama za film! Kako Vi gledate na tu situaciju?
GRLIĆ: Podnešen je zahtjev javnom bravobraniocu neke udruge, niko ne može shvatiti ko su, zbog vrijeđanja morala. Ima mnogo mračnijih stvari koje se dešavaju oko nas, osim komadića golog tijela. Na film vi ne morate ići, vi kupujete kartu i idete ako hoćete. Oni ne traže samo da se zabrani ovaj film, nego retroaktivno da se zabrani i "Samo jednom se ljubi". To je apsurdno i to su pokušaji koji sumnjam da će otići daleko. Nadam se da neće biti zabranjen i da će publika odbraniti film.
NN: Da li mislite da još postoji cenzura kao u prethodnom režimu i u kojoj mjeri?
GRLIĆ: Postoji jednaka, onda je postojala ideološka, danas je to novčana, ja ne vidim nikakvu razliku. Danas ako ne možete doći do novca, ne možete izgovoriti ono što želite, prema tome, situacija za pravljenje filmova se nije puno promijenila, bez obzira na različite režime i kako se oni zovu.
NN: Kako je danas doći do novca ako niste povezani sa odgovarajućim režimima ili institucijama? Je li izlaz jedino u koprodukcijama kao što ste radili "Karaulu"?
GRLIĆ: Radim u koprodukcijama jer možete pomalo dobiti iz raznih država i onda imate pravo konkurisati. I "Karaula" i posljednji film su dobili sredstva Vijeća Evrope. Evropski film živi danas isključivo na bazi koprodukcije nekoliko zemalja, niko više ne može sam napraviti film. Sudbina je takva da se mora sakupljati okolo. U Hrvatskoj je vrlo teško doći do novca. Nakon 18 godina sam prvi put snimao u Zagrebu.
NN: Nakon "Karaule" ste ponovo sarađivali s piscem Antom Tomićem, koji je popularan za filmaše. Kakva je saradnja sa njim i zbog čega režiseri uzimaju njega za pisanje scenarija ili njegova dijela?
GRLIĆ: "Karaulu" smo radili po njegovom romanu, a posljednji film po našoj ideji. Ne postoji originalan scenario. Volim raditi s Antom, jer je, kao prvo, veseo čovjek, kao drugo, ima izuzetan osjećaj za dijalog, rijetko sam sretao čovjeka na ovim prostorima koji tako dobro barata dijalogom, treće, on vrlo lako i prirodno okreće stvarnost u neki apsurd i paradoks i lijepo se s njim igrati. Mi radimo vrlo dugo scenario i gledamo sve mogućnosti, a to traje i po dvije godine. Jednostavno i jedan i drugi uživamo i dobro se zabavljamo.
NN: Ponovo ste radili s Mikijem Manojlovićem. Koliko se promijenio i kako je bilo ponovo sarađivati?
GRLIĆ: Miki je dobio ulogu jer je ostario, a ovo je priča o starijem čovjeku koji u borbi i strahu od starenja kreće u erotske avanture ne bi li još nešto pokupio. On je ušao u te godine, ima životno iskustvo i učinilo mi se da je idealan za tu rolu.
NN: Nedavno ste s Igorom Mirkovićem završili nastavak dokumentarnog filma "Novo, novo vrijeme". Šta je bilo lakše i kakva je razlika bila između snimanja prvog, nakon Tuđmanove smrti, i drugog o Mesiću?
GRLIĆ: Prvi dio smo snimali od trenutka kada je Tuđman ušao u bolnicu do izbora novog predsjednika, a u tih četiri do pet mjeseci smo sa 12 kamera snimali jedno petnaestak političara 24 sata i htjeli smo vidjeti šta se dogodilo za Hrvatsku i da li će se nada ispuniti da će se Hrvatska demokratizirati. To je bio prvi dokumentarac koji je ušao u hrvatska kina i imao nevjerojatnu gledanost. Deset godina kasnije smo htjeli da neko vidi taj film i da s odmakom vidimo da li se nešto dogodilo i da li se nada materijalizirala, ali nismo htjeli pratiti izbore, samo smo htjeli u nekoliko dana popratiti odlazak glavnog lika, a to je predsjednik Stipe Mesić, koji nakon dva mandata odlazi u penziju. To je prvi put na ovim prostorima, i šire od Hrvatske, da predsjednik ide u penziju, jer su svi raniji odlazili u grob. To je neka faza početne demokratije koja se jednom mora dogoditi.
NN: Sa saradnikom na dokumentarcima Igorom Mirkovićem, ste pokrenuli i Motovun film festival. Gdje se on danas nalazi?
GRLIĆ: Motovun je krasno obnovljen i ljepši je nego ikada. Mi smo pred dvanaestim festivalom i kao svake godine visi u zraku da li će se održati zbog novca kojeg je sve teže sakupiti, ali mislim da će Igor uspjeti to i da će se festival dogoditi zadnji tjedan u sedmom mjesecu.
NN: Kako uspijevate uskladiti profesorsku karijeru u Americi i režisersku?
GRLIĆ: Imam takvu poziciju koja mi omogućuje da snimam filmove i predajem, tako da još živim paralelni život. Zarađujem u Americi i trošim ovdje, tako da kažem i to mi godi, da sam tamo gdje nešto radim.
NN: Sarađivali ste sa Srđanom Karanovićem. U kakvim ste danas odnosima ostali s "praškim studentima"?
GRLIĆ: Bio sam u Beogradu, gdje smo promovirali film i davali intervjue, promovirali novu knjigu Ante Tomića. Tamo sam bio s Karanovićem, s kojim sa ostao vrlo dobar prijatelj. Neki odnosi se ne kvare i godinama dobijaju nešto i više.
NN: Kako gledate danas na stanje regionalnog filma? Da li je bolje ili lošije od onog iz prošlog režima?
GRLIĆ: Samo je drugačiji po tome što neki drugi klinci rade neke druge filmove. U svim sredinama ima izuzetno talentiranih klinaca kojima nije lako, ali nalaze neki novi jezik. Njima će samo sve teže biti doći u kina, a meni je bilo lakše. On danas počinje sve teže dostupan, danas ga mijenjaju za festivale, pa se tamo filmovi vrte. Ja sam iz generacije koja voli praviti filmove za kina i voli da tamo uživa publika, meni je do tog razgovora. Izuzetno mi je drago da u Hrvatskoj film ide nabolje i da su kina puna. Trud koji ulažemo je naplaćen.
Biografija
Rajko Grlić je jedan od najupečatljivih filmskih stvaralaca, koji se proslavio osamdesetih godina, nakon završenog FAMU-a u Pragu, da bi devedesetih, za vrijeme vladavine Franje Tuđmana, napustio zemlju i otišao u Ameriku, gdje i danas predaje u Ohaju. Vratio se krajem devedesetih i od tada snimio dva igrana i dva dokumentarna filma i zajedno s Igorom Mirkovićem pokrenuo Motovun film festival. Zaslužan za oslobađanje filma od tvrdog glumačkog izražavanja i obogaćivanja glumačkog jezika urbanizacijom uz koju ide neposrednost i ležernost. S filmom "Bravo maestro" 1978. godine osvaja "Veliku srebrenu arenu", a pričom o prokletim ljubavnicima "Samo jednom se ljubi" 1981. godine postao je međunarodno priznat režiser pošto mu je festival u Kanu uvrstio film u službenu konkurenciju. Sljedeći film mu je u "U raljama života", 1984. godine, gdje se po drugi put poigrao zanimljivom formom filma ocrtavajući tadašnje umjetničke krugove i njihove frustracije. Ljubavnom dramom "Za sreću je potrebno troje", 1985. godine, tematizuje sudbinu marginalca Drage koji nakon tri godine izlazi iz zatvora i ulazi u ljubavni odnos s radnicom Zdenkom, zaposlenom u fabrici cipela, gdje joj se stalno nabacuje portir Jozo s kojim još nije prekinula. U filmu "Đavolji raj", 1989. godine, bio je inspirisan Pekićevim romanom "Odbrana i poslednji dani", a panonsko blato prikazuje u svojevrsnom vesternu "Čaruga" 1990. godine, koji postaje kultno ostvarenje. U međuvremenu, Grlić je napravio melodramsku posthladnoratovsku priču "Josephine" 2001. godine, s kojom je imao dosta problema zbog producentskog bankrota, pa je film gotovo ilegalno prikazan u Motovunu. S praškim kolegom Srđanom Karanovićem potpisuje scenario za kultnu seriju "Grlom u jagode", a učestvovao je i u stvaranju njegovog filma "Virdžina".
Isprobao se i kao režiser dugometražnih dokumentaraca koje ostvaruje u tandemu s Igorom Mirkovićem "Novo, novo vrijeme" i njegov nastavak.
Prije filma "Neka ostane među nama" snimio je "Karaulu", film o sudbini vojnika JNA na granici s Albanijom.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.