Kolumne

Aplikacija nije kapitulacija

Ovisno o tome koje medije u BiH pratite, ponedjeljak 15.2.2016. za vas može biti divan, "povijesni dan" ("Večernji BiH", "Avaz"), kišni dan s jednom potencijalno ohrabrujućom viješću (većina srpskih medija u BiH), ili loš kišni dan kojeg je dodatno pokvarilo nešto što vječni Zlatko Dizdarević naziva "Apliciranje magli", a na čijem je tragu dobar dio bošnjačkih i većina "građanskih" medija u BiH.

Naime, tog ponedjeljka, koji kao da se u BiH raspao na tri različita dana, predsjedatelj Predsjedništva BiH Dragan Čović na svečanosti u središtu Europske unije, u Bruxellesu, uručio je ministru vanjskih poslova Kraljevine Nizozemske Bertu Koendersu zahtjev BiH za članstvo u Europskoj uniji. Tom prilikom Čović je kazao kako je uvjeren da će BiH za nekoliko mjeseci dobiti pozitivno mišljenje iz Bruxellesa te da će sljedeće godine planirati svoj kandidatski status. Pored toga, izrazio je očekivanje da će u lipnju BiH dobiti poziv za aktivaciju Akcijskog plana za NATO. Nešto se novo, dakle, dogodilo pa vrijedi razmotriti važnost i posljedice tog čina.

Niti je samim tim činom zajamčeno da će BiH sutra postati član EU, niti da će dobiti kandidacijski status, niti da će, čak i ako se u sljedećih desetak godina EU ne raspadne, a BiH postane njen punopravni član, to jamčiti automatsko poboljšanje stanja u zemlji, ali, koliko god predaja aplikacije bila simboličan čin, začuđujuće da je pozitivan potencijal kojeg nosi, na taj način omalovažen u većini sarajevskih medija.

Nejasno je je li tvrdoj "gradžanskoj" politici problem u tome što je aplikaciju predao Čović ili u tome što je uopće predana?

Ali krenimo od početka.

Kritičari predaje aplikacije koji se pozivaju na nepripremljenost BiH za početak "europskog puta" gube iz vida da proces pristupanja zemalja Europskoj uniji u bliskoj prošlosti nije tekao po istim kriterijima. Neke su na brzinu ubacivane iz geostrateških razloga poput Rumunjske i Bugarske, neke su cijeđene do najmanjih pojedinosti dugi niz godina poput Hrvatske, jer kako je hrvatsko političko vodstvo papagajski ponavljalo "EU nema alternativu", niti je se potrudilo ikada je naći, bilo je do kraja ucjenjivo i pogodno za pristupni dril. Ako bi BiH morala proći pristupni put i kriterije koji su se zahtijevali od Hrvatske, nikada s ovakvim institucionalnim i političkim sklopom ne bi mogla zadovoljiti sve kriterije i ući u EU. No, ako se stvari u jugoistočnoj Europi zaoštre, a dijelom već i jesu, moguć je bugarsko-rumunjski scenarij brzog ubacivanja, i odbacivanje brojnih uvjeta, jednako kao što i "Sejdić i Finci" odjednom više nije nepremostiv problem. Dakle, primjedbe kako je aplikacija predana prerano i da je prije nje trebalo srediti brojne druge stvari samo dijelom stoji.

Ako i zamislimo da se počne odvijati taj za BiH pozitivni scenarij olakšanog brzog pristupa, pitanje je što će u međuvremenu biti s EU. Duboki unutrašnji problemi Unije, koji su izašli na vidjelo od grčkog slučaja preko praktičnog raspada Unije po pitanju migrantske krize koja će tek eskalirati, britanske prijetnje referendumom o izlasku itd., vrlo realnim čine i mogućnost prestanka postojanja EU pa se, u tom slučaju, može dogoditi da sirota BiH na pola pristupnog puta ne bude imala u što ući.

Ako EU opstane i geostrateške karte se u bližoj budućnosti tako sretno poklope da BiH postane njen član, to automatski ne garantira da će se ijedan njen problem sam od sebe riješiti. Hrvatska je ušla prije tri godine i stanje je po svim pokazateljima gore nego u trenutku ulaska. Dakle, i kad uđeš u taj željeni okvir i dalje o tebi samom najviše ovisi hoćeš li i kako iskoristiti njegove potencijale. I u EU ima korupcije, siromaštva, nezaposlenosti, separatizma, unitarizma, nasilja. Šupljak kojeg često čujem na temu Mostara i Vukovara tvrdi kad bi se ekonomsko stanje u tim gradovima popravilo, tj. kad bi ljudi imali više novca i posla, da bi se automatski riješio i međunacionalni sukob. Radi se o floskuli jer je dovoljno uzeti primjer Belfasta, bogatog grada, koji je desetljećima u EU, a u kojem su dvije zajednice, u ovom slučaju katolička i protestantska, doslovno fizički odijeljene kilometrima zidova, barem jednom godišnje lete Molotovljevi kokteli, a svako malo padnu i mrtve glave. Politički problem se može prevladati samo političkim rješenjem, i to dogovorom aktera na terenu. Ne može ga nitko riješiti čarobnim štapićem izvana, ali vanjski okvir koji nosi brojne potencijale i koraci koji ulijevaju malo nade u budućnost mogu i te kako navesti aktere da se približe dogovoru. Koliko god slučaj Hrvatske poučavao da ulazak u EU ne mora preko noći donijeti ekonomski napredak, ljudima u BiH koji nešto rade i privređuju on bi sigurno donio nove perspektive. Banalizirajući, moja rodica koja u Hercegovini proizvodi sok od šipka i te kako ima interes da ga može bez carine i komplikacija prodavati od Portugala do Finske. S druge stane, osoblje NGO-a koje bi ulaskom u EU uglavnom izgubilo smisao i ostalo bez posla, može na to gledati drugačije od nje.

            Uza sve manjkavosti i relativiziranja, ulazak u EU nesumnjivo bi bio dobar za većinu stanovništva BiH, za famoznog "malog čovjeka". No je li tako i s političkim elitama?

Trenutno, jedini koji se sigurno i bezuvjetno zalažu za ulazak u EU su Hrvati. Brisanje granice prema Hrvatskoj i ulazak u okvir u kojem će opet biti s pet milijuna sunarodnjaka garancija im je opstanka.

Srpska politička elita u BiH je uvjetno za ulazak u EU. Taj uvjet se, logično, tiče pristupnog puta Srbije. Ako će i Srbija biti u tom okviru, RS će snažno podržavati europski put BiH. A ako se geostrateške karte poslože tako da granica zamišljenog širenja EU bude na Drini, a Srbija u konačnici ostane u ruskoj sferi, teško je onda od srpske politike u BiH očekivati išta osim snažne opstrukcije pristupnog puta Uniji.

            Bošnjačka politička vrhuška je po tom pitanju najmanje jasna. Zadnja događanja na Bliskom istoku, zaoštravanje odnosa koje ide u smjeru "sukoba civilizacija" te opasnost eventualnog ostanka u procjepu između euroatlantskog i ruskog bloka, preporučivao bi joj opredjeljenje za EU. No zasad, osim Radončića, na sarajevskoj političkoj sceni prevladava refleks grčevitog održavanja statusa quo, sabur patnje, nadajući se u demografske procese, spremnost vlastitog naroda na trpljenje i američku politiku, koja će im omogućiti da barem do kraja poklope Federaciju, a čija se pamet i učinkovitost pokazala na slučajevima "Alijansa", "Komšić" i "Platforma". No, ta vrsta održavanja statusa quo dolazi kraju. Predaja zahtjeva za članstvo u Europsku uniju, koliko god sama po sebi bila tek simboličan čin, unosi novu dinamiku i pridonijet će raščišćavanju odnosa u BiH. Ako ništa, već sada je neke donedavno dobro kamuflirane antieuropske aktere istjerala na čistac.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije