Terorizam je ozbiljno uzdrmao Evropu. Još nije jasno kakve će posljedice imati terorističko bezumlje u Parizu. Jedno je sigurno: ništa više neće biti kao prije. Evropske vrijednosti su potkopane. Ljudska prava i slobode, posebno. Evropom će se kao kuga širiti ksenofobija i šovinizam. Moglo bi se reći da Evropi prijeti balkanizacija.
Duga je priča zašto je Evropa postala meta radikalnog političkog islama. Nije moje da o tome držim slovo. Neka se time bave evropski političari. Njihova je obaveza bila da projektuju, predviđaju i planiraju dugoročne razvojne politike, a ne samo svoje profite. Ovo je njihov politički fijasko. Dronovi, bombe i "arapska proljeća" nisu uništili teroriste i Al Kaidu. Izgleda da su ih ojačali i osnažene doveli u Evropu. Činjenica da se više od 16.000 militanata iz evropskih zemalja bori u redovima Islamske države i drugim grupama vezanim za Al Kaidu trebalo je davno da zabrine evropske političare. Ali nije! O čemu su razmišljali i šta su očekivali?
Latio sam se pera da ukažem na neke fenomene našeg iskustva sa terorizmom. Možda bi taj mali fokus nekome mogao pomoći u političkim projekcijama i perspektivama. Mada, sumnjam!
Za posljednjih pet-šest godina pred Sudom BiH vodilo se pet krivičnih postupaka protiv dvadesetak izvršilaca krivičnih djela terorizma. Većina je pravosnažno okončana zatvorskim kaznama. Slučaj podmetnutog eksploziva u Policijskoj stanici u Bugojnu nije okončan ni nakon četiri godine. U prvom stepenu izrečene su dugogodišnje kazne zatvora. U međuvremenu su stigle nove optužbe u vezi s vrbovanjem i slanjem domaćih ratnika u Siriju.
Ne znam da li se neka evropska zemlja može pohvaliti ovakvom statistikom. Nisam siguran da li je ona izraz sposobnosti naših policijskih službi da kontrolišu teroriste, ili je posljedica razvijenih terorističkih mreža i raširenih terorističkih aktivnosti. Sudeći po procesuiranim slučajevima, prije će biti ovo drugo. U svakom slučaju, sudske statistike pokazuju da je BiH zemlja ogromnog terorističkog potencijala. Ko ne vjeruje, neka bude strpljiv. Dok se ne vrate onih 130 državljana BiH što ratuju u Siriji.
Pravosuđu se po pitanju terorizma nema šta posebno zamjeriti. Procesuiralo se mahom brzo i efikasno. Ni kaznena politika nije posebno problematična. Kazne jesu smanjivane po žalbama optuženih, ali tome ne treba pridavati poseban značaj. Kada su teroristi u pitanju, kazne imaju dejstvo bumeranga. Što veća kazna, veći mučenik! Što veći mučenik, veća želja da bude nadmašen.
Problem našeg terorizma je mnogo dublji. Mnogo je pitanja bez odgovora. Zašto je BiH otvorila vrata teroristima? Ko je u BiH doveo strane plaćenike da ratuju? Ko ih je štitio u ratu i poslije rata? Nije li u Dejtonu zatraženo da svi moraju napustiti BiH? Zašto niko od njih nije procesuiran za ratne zločine? Ko je od domaćih političara bio njihov politički mentor u ratu? Ko im je i sa kojim ciljem dodijelio državljanstvo BiH? Nije li ovo pozadina koju bi trebalo rasvijetliti da bi se ušlo u trag teroristima? Ko to treba da uradi i zašto se to ne čini?
O ovim temama se u BiH ne razgovara. Ajde što se ne razgovara o konkretnim ljudima, njihovim zločinima i ratnom i poratnom političkom mentorstvu, nego se ne razgovara ni o fenomenu našeg terorizma i njegovoj društvenoj opasnosti. Svaki slučaj ostaje zabilježen na nivou puke informacije. Nema društvenog dijaloga o korijenima terorizma ovdje, o njegovim refleksijama na budućnost BiH i Evrope, o tendencijama i trajnim posljedicama. Ko danas ima pojma o političkom islamu, o odnosu sekularizma i vjere, o selefističkom pokretu? Vjerovatno samo grupa marginalizovanih i slabo plaćenih profesora. Da li građani BiH o tome znaju nešto više od naučenih fraza o multikulturalizmu kojima mašu aktivisti NVO?
Potpredsjednik Federacije Mirsad Kebo izlazi ovih dana u javnost sa teškim optužbama visokih bošnjačkih političkih zvaničnika za ćutanje o ratnim zločinima i podršci koju su pružali vjerskom fundamentalizmu i mudžahedinima. Dokazuje svoje tvrdnje zbirkom od 2.000 dokaza. Kako je moguće da dokaze ima potpredsjednik Federacije, a nemaju policijske službe i tužilaštva? Ili ih imaju, ali ćute? Ako obračun BiH sa terorizmom bude zavisio od bitke koju vodi Mirsad Kebo, onda BiH ima dobru terorističku perspektivu.
Zašto nema političke riješenosti da se problem terorizma u našem dvorištu strateški rješava? Zašto o tome ne raspravljaju parlamenti? Zašto o tome nema ni riječi u političkim programima političkih stranaka? Zašto političke elite, bošnjačka prije svih, o tome ćuti? Da li čekamo da nam se desi Madrid, London, Beslan...? Imamu iz Trnova Selvedinu Beganoviću, koji je sedam puta fizički napadan zbog toga što je javno govorio da njegovi muslimani nemaju šta da traže u Siriji, niko nije pružio političku podršku. Niko od političara sa državnog vrha nije otišao u Veliku Kladušu da se sretne s njim i da javno osudi vjerski ekstremizam i regrutovanje ratnika u Siriju. Nije li to zabrinjavajuća poruka potencijalnim teroristima i terorizmu?
Nije potrebno ići u Pariz i marširati da bi se osudio bezumni terorizam, trebalo je otići u Trnovu i Veliku Kladušu i pružiti ruku imamu Beganoviću. Trebalo je otići u Bočinju, u Maoču. Ali, izgleda da nema ko!
Sve što pogoduje bujanju terorizma, ovdje postoji. Od siromaštva i obespravljenosti, do vjerskog fanatizma i političke podrške. Ni Evropa to, izgleda, ne želi da vidi. Brisel je više interesovalo da li će Sejdić i Finci moći da se kandiduju za članove Predsjedništva.
(Autor je sudija Suda BiH)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.