Mali Džo je u Australiji navikao da gleda lokalne utakmice hrvatskog NK King Tomislav i srpskog FK Sinđelić, pa mu je to jedino ostalo u sjećanju kad se vratio u Hrvatsku devedesetih, da živi u svojoj spremnoj domovini. U Melburnu Josip Šimunić, po hrvatski prozvan Džo, kao dječak igrao se ustaša i četnika.
Kad god bi povikao "Za dom", čuo bi s druge strane odgovor "spremni", ili bar "sprem'te se, sprem'te, četnici". Tako Srbi za njega ne postoje drugačije nego kao neprijatelji, pa i na fudbalskoj utakmici. To je i demonstrirao u onom pogibeljnom startu za ubistvo protivnika na "Marakani" u Beogradu, i amaterskim interaktivnim "ustaškim karaokama" u "Maksimiru" nakon pobjede nad nesvrstanim Islandom u Zagrebu.
Sve do posljednjih dešavanja Srbi u Hrvatskoj su živjeli u iluziji da u hrvatskom društvu stoje malo bolje od pedera. Tako su svoju sudbinu prihvatili smijući se na vlastiti račun, u vicu koji su i sami opričali.
Sreću se dva Srbina na Jelačića placu u Zagrebu, i krenu da se ljube jer se nisu dugo vidjeli, od posljednje "Oluje". Dok idu u susret jedan drugom razmišljaju koliko puta da se poljube i kakav će to utisak ostaviti na domoljubnu javnost oko njih i na njihovu ličnu bezbjednost. I tako "trofazni Srbi" krenu da se ljube, jednom, dvaput, i taman da završe, kad mu onaj drugi tiho došapnu na uho: "Nastavi, nastavi", i oni bogami sastaviše četiri puta. Našavši se zbunjen drugi upita: "Pa, šta ti bi da se ljubimo četiri puta?" "Bolje da misle da smo pederi nego da smo Srbi!", odgovori samozadovoljno drugi.
Srbi su mislili da je bolje da su pederi. Ali, konzervativna i kleronacionalistička većina nije mislila tako. Prvo se obračunala s pederima, na referendumu o braku, a sada planira da isto učini i sa Srbima referendumom o ćirilici. "Pederski referendum" bio je samo generalna proba za referendum protiv ćirilice i manjinskih nacionalnih prava Srba u Hrvatskoj. Ali, ni to ne ide bez građanskog neposluha. Na referendumu udruge "U ime obitelji" o ustavnoj definiciji braka većina stanovnika sela Negoslavci na referendumu je glasala protiv, pa je rezultat ispao tolerantan za sve manjince. Sad ih u šali svi zezaju da su Srbi koji podržavaju pedere. Ima li opasnije političke kombinacije po mladu hrvatsku demokratiju od ove? Kako god okreneš Srbima se ne da preživjeti u Hrvatskoj. Preživjeli su NDH, ali neće demokratsku evropsku unijsku Hrvatsku?
Kroz cijelu noviju istoriju postoji jedna politička linija u Hrvatskoj koja je Srbe smatrala remetilačkim faktorom koga se treba riješiti po svaku cijenu. Ta politika, zasnovana na posebnosti državnih i političkih prava Hrvata u odnosu na sve druge stanovnike Hrvatske, potiče od Pavla Ritera Vitezovića, preko Ante Starčevića, Eugena Kvaternika, Ante Pavelića, Mile Budaka, pa do današnjih ekstremnih desničara, hrvatskih nacionalista i šovinista. Na toj patološkoj mržnji organizovan je državni progon Srba u NDH. Poznato mi je da su razni politički ludaci na obje strane godinama huškali jedan narod protiv drugog. Takođe, znano je da su mnogi na srpskoj strani, zbog dešavanja u posljednjem ratu, s razlogom navukli na sebe omrazu hrvatskog naroda. Ali, isto tako znam da dva naroda ne mogu živjeti u vječnom neprijateljstvu, međusobnoj negaciji i obostranoj otrovnoj mržnji. Zasigurno znam da postoji demokratska, intelektualna, kulturna i politička Hrvatska, koja ne odobrava ovo što se danas dešava Srbima u Hrvatskoj. Svako hrvatsko desničarstvo uključuje u sebe obavezno mržnju prema Srbima. Desnica ratuje na svim frontovima. Sva sredstva su stavljena u pogon. Na stadionima se kliče NDH, referendumom se prijeti Srbima i ćirilici, razbijaju se dvojezične table, u Beograd se šalju nove potjernice protiv Srba, "katolibani" diktiraju tempo, ludilo uzima maha. Ono što je najgore u svemu ovome je to da hrvatski desničari danas urlaju nad preostalom manjinom Srba u Hrvatskoj, koji su tamo ostali cijelo vrijeme rata, ili su prihvatili sporazumnu reintegraciju, i dobrovoljno izabrali da se vrate u svoj zavičaj. Svi drugi Srbi ne mogu, niti žele da se vrate, niti su bilo kakva prijetnja hrvatskoj državnosti, kako se govori. Srbi u Hrvatskoj danas su manjina nacionalne manjine prijašnjih Srba.
Bivalo je u istoriji vremena kad su srpsko-hrvatski odnosi bili mnogo bolji. Nije ova mržnja uvijek bila ovakva. Ona je u posljednjem nesrećnom ratu kulminirala. To ne može biti razlog za politički revanšizam u demokratskom društvu. Kako je rekao profesor Svetozar Livada, sve najbolje što su Hrvati postigli u svojoj istoriji postigli su zajedno sa Srbima. Ima jedna Hrvatska u kojoj su se Srbi i Hrvati zajedno zalagali za oslobođenje od Austrougarske, kada su u partizanskom pokretu u "bratstvu oružja" oslobodili Hrvatsku od stranih okupatora. Bez srpske krvi i oružja danas ne bi bilo Istre i Dalmacije u sastavu Hrvatske. Sjeća li se još neko kako je hrvatski pjesnik Tin Ujević vidjevši golgotu Srbije u Prvom svjetskom ratu napisao onaj stih vječne zahvalnosti "Božanstvena, sveta, zemljo pravoslavna"? Gdje se izgubila ona ljudska solidarnost nad stradanjima Srba u NDH, koja su oplakali u svojoj poemi "Jama" Ivan Goran Kovačić i Vladimir Nazor u pjesmi "Majka pravoslavna"? Ne pomaže ni to što je jedan Srbin komponovao hrvatsku himnu, što je majka "oca nacije" Ante Starčevića srpskog porijekla, pa ni to što je Tesla srpski sin majke domovine Hrvatske. Zašto je to tako brzo zaboravljeno? Dr Josip Smodlaka, istaknuti hrvatski intelektualac i političar, napisao je 1908. godine pjesmu "Slobodarka", koja je bila borbena himna Hrvatske demokratske stranke iz doba Austrougarske monarhije. Dvije strofe te pjesme glase: "Naša je ovo domovina, hrvatski smo narod mi! Naša snaga i uzdanje, Srbi i Hrvati svi. Od Dunava sve do mora jedna miso, jedan dom; Kape, fesi i klobuci; Jedna vojska kano grom". Tako kaže pjesma. Može li Hrvatska biti demokratski dom i za tamošnje Srbe. Hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević je koliko juče govorio da je srpski kralj jedini kralj koji govori njegovim jezikom. A danas nas dijeli i jezik koji razumijemo. Stjepan Radić, vođa Hrvatske republikanske seljačke stranke (HRSS), između dva rata, jednom je prilikom o Srbima rekao: "Jer, vi ste se borili za slobodu i mi smo gledali u vas, naš pijemont". To je bilo prije sto godina.
Šta bi današnja Hrvatska bez mnogih velikih ličnosti srpskog porijekla kao što su Vladan Desnica, Gajo Petrović, Vojin Bakić, Dušan Džamonja, Rade Šerbedžija, Rajko Grlić, Pero Kvrgić i drugih, bez kojih nema savremenog političkog i kulturnog identiteta evropske Hrvatske. Odričući se Srba, Hrvatska se odriče svoje istorije. Ne možeš dopuštati rušenje Teslinih spomenika, a onda se pozivati na njega kad ulaziš u EU. Kroz čitavu istoriju uvijek je postojala i "druga Hrvatska" od one koju gledamo ovih dana. U Istri ne razbijaju ćirilične table, ne traže ukidanje dvojezičnosti, ne glasaju za redukciju građanskih prava, tamo nema zabrane gej parada, nema rušenja srpskih spomenika, nema prijetećih i-mejlova pripadnicima srpske zajednice, nema uvijek "spremnih za dom", šovinističkih grafita, premlaćivanja pravoslavnih bogoslovaca, nema prebrojavanja krvnih zrnaca ministara, nema paranoičnog uređivanja hrvatske vikipedije i otkrivanja zaostalih četnika u javnom životu zemlje. Ta Hrvatska se ne čuje dovoljno jasno. Desničari su uvijek konkretniji i glasniji. Na putu ustašizacije i fašizacije Hrvatske odsad će stajati slobodoljubivi i demokratski Hrvati i drugi građani Hrvatske. Džo, i to je Hrvatska!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.