Sad znamo da u Europu možemo samo uz eliminaciju Dodika i Silajdžića. Tako, naime, proizlazi iz ocjene Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane o preprekama na putu Bosne i Hercegovine ka Europi, koju uveliko kolportira sarajevsko "Oslobođenje".
Nekada je u Sarajevu na Poljoprivrednom fakultetu radio profesor ratarstva dr Branimir Ćosić. Radilo se o stricu tada obećavajućeg pisca Dobrice i veoma finom, veselom i druželjubivom čovjeku. Profesor Ćosić je predavao ratarstvo i bio predsjednik Društva univerzitetskih nastavnika Univerziteta u Sarajevu. Tada je to nešto značilo. Država je stvarala institucije i davala sredstva za te svrhe, pa i za udruženje, a uz udruženje su išle i prostorije za rad, kao i veoma dobro uređen Klub univerzitetskih nastavnika i saradnika. Tu se sastajala grupa mlađih saradnika i tu sam upoznao Ćosića i sprijateljio se s njim. U to vrijeme se za sve tražilo mišljenje stručnjaka. Posebno su tražena mišljenja profesora Ćosića u vezi sa štetama koje su ljetne oluje pričinjavale ljetini. U vrijeme kronične gladi svako zrno žita je bilo važno. Profesor bi obično davao prognoze, a ja sam zapazio da su one veoma precizne. Tako je znao reći: "Ova oluja će umanjiti prinos pšenice za 3,5% i sl." Jedanput sam ga upitao: "Kako Vi, profesore, tako precizno određujete štetu od oluja?" Na tu moju, sada znam, glupu primjedbu, on mi je odgovorio: "Bre, Fićo, kako ne vidiš u čemu je stvar. Kad bih kazao četiri ili pet %, svi bi rekli profesor izmišlja. Kada se kaže 2,5 ili 4,5% to zvuči veoma egzaktno i tačno. Takvi su ljudi. Oni smatraju da je istinito ono u šta vjeruju, a ne u ono što stvarno jeste."
Kad sam pročitao u "Oslobođenju" vijest da je IFIMES našao kako ulazak Bosne i Hercegovine u europsku zajednicu stoji u direktnoj vezi s udaljavanjem iz političkog života Harisa Silajdžića i Milorada Dodika, sjetio sam se pokojnog profesora Ćosića i njegove pametne opservacije o tome da ljudi ipak misle po shemi "što je babi milo to joj se i snilo". Nikada nisam vidio i čuo gluplju ocjenu uvjeta kretanja jednog društva i države prema nekom u tom društvu prihvaćenom cilju. Naravno, ništa nije pametniji ni list koji tu glupost buba na naslovnoj strani. Ali vratimo se onom što je ovdje na stvari i o čemu se ovdje radi.
Kao prvo se postavlja pitanje šta je to i ko je to IFIMES. U Ljubljani postoji nekakav Institut za bliskoistočne i balkanske studije, doduše u naučnim krugovima sasvim nepoznat, što je i razumljivo zbog činjenice da je ime institut samo puka kamuflaža i da se radi o ustanovi eminentno obavještajno-političke uloge i zadataka, ali je i on, kao i mnoge druge slične institucije tipične za odnos onih koji umišljaju da su drugačiji, što može biti i jesu, ali i da su ujedno i zbog toga i bolji, što nikako nije sigurno, prema onima koji su predmet raznovrsnih "istraživanja" takvih institucija i ocjena njihove valjanosti i zrelosti za pripadanje svijetu zapadne demokratije, za koji se u takvim institucijama smatra da je jedini pravi svijet i jedini koji ima pravo na preživljavanje, a koje se vrše i donose od strane tih naprednih, onih koji su ušli u mjerila i kriterije propisane za demokratske zemlje i narode. Što je to u međunarodnim odnosima sasvim neprilično i čak apsurdno, posebno ako se zna da su tzv. napredni narodi i njihove države nanijeli u zadnjih dvije stotine godina najviše zla čovječanstvu, od kolonizacije svijeta, uključivo i Amerike, do svjetskih ratova, izuma fašizma, komunizma i savremenog procesa nasilne globalizacije i demokratizacije, koji se ostvaruju putem brojnih lokalnih ratova i oružanih intervencija u zemljama koje ne zadovoljavaju kriterije određenih zemalja i njihovih istaknutih institucija nadležnih za ocjenu statusa zemalja i naroda, to nikoga ne zanima, pa ni navedeni institut. Djelatnost tog instituta u odnosu na nas zaostale (Balkance u žargonu) ne bi skretala pažnju da se on sa svojim ocjenama naše zrelosti za ulazak u Europsku uniju nije javio veoma brzo nakon što je Bosna i Hercegovina napokon potpisala ugovor o saradnji i pridruživanju s Europskom unijom i otvorila proces svog prilagođavanja normama i zahtjevima te asocijacije. Bosna i Hercegovina je, na taj način, ipak pripuštena onom stadiju procesa uključivanja u kojem je ona preuzela velike obaveze u pogledu unutarnjeg uređenja i općeg ponašanja, a Unija gotovo nikakve (manja socijalna pomoć u novcu) i u kojem se planira prebacivanje cjelokupne odgovornosti za stanje u kojem se ta država nalazi na nju samu, odnosno na njene vlasti, mada je općenito poznato da su te vlasti i cjelokupno stanje kreirani upravo od onih koji svu težinu i posljedice svojih poteza sada prevaljuju na nas. Ako mi sami, dakle, razmrsimo Gordijev čvor našeg stanja, a to je postojanje jedne nametnute i nemoguće državne strukture, tada će se kreatori te strukture udostojiti da nas pogledaju dobrim okom i pripuste nas u krug zemalja koje bi trebalo da imaju sigurnu budućnost, tj. u Europu, u kojoj smo mi i to kao država duže od mnogih od onih koji sada misle da odlučuju o našoj europskoj legitimaciji. Po logici po kojoj se odvijala njena historija zadnjih 20 godina Bosna i Hercegovina je bila predodređena, ili je trebalo da bude predodređena, da prva u cijeloj regiji, uključujući čak sve bivše socijalističke zemlje u Europi, postane članica Europske unije. To je bilo logično po jednostavnoj činjenici da je njenu sudbinu i sve što se u njoj dogodilo u biti i u najvećem dijelu stvarnih događanja, svojom politikom i aktivnim djelovanjem i to političkim, vojnim i svakim drugim, odredila upravo ta unija, odnosno njene vodeće države - Velika Britanija, Savezna Republika Njemačka i Republika Francuska, u neposrednoj saradnji sa Sjedinjenim Američkim Državama i uz pokroviteljstvo oružane sile NATO. Bosanci u Hercegovci su sami i to mirnim putem i bez turbulencija jedino srušili komunistički režim. Ništa se u novijoj historiji Bosne i Hercegovine nakon toga nije dogodilo bez savjeta, utjecaja ili direktne odluke tih država. Od odluke o referendumu, preko dopuštanja da trupe Europske unije uđu u Bosnu i Hercegovinu (čuveni UNPROFOR) pa do sramotne farse o "Safe Area" i do još sramotnijeg i silom nametnutog Daytonskog mirovnog ugovora, dakle, bukvalno sve što je modeliralo današnju Bosnu i Hercegovinu nije palo na pamet lokalnim političarima nego je došlo iz laboratorija raznih europskih i američkih pametnjakovića (od Caringtona, Owena, Stoltenberga, Holbroocka i sl.), koji su u svemu tome demonstrirali krajnju nehumanost, neodgovornost, neznanje i ignoranciju svake logike i interesa ljudi o čijoj su sudbini odlučivali. Na kraju su odlučili da iz svoje laboratorije puste brod naše države na uzburkano more današnje politike i još nam se postave za sudije i ocjenjuju plovidbu tog broda, kojemu su, nota bene, uništili kormilo, demontirali pogonske mašine i posjekli jarbol za jedra, pustivši ga da jednostavno pluta.
Sada, kao biber po pilavu, dolazi takva suluda ocjena, odnosno ocjena da bi eliminacija dvojice najutjecajnijih političara koji danas djeluju u Bosni i Hercegovini ubrzala naš ulazak u Europu, odnosno da nas Europa neće prihvatiti ukoliko ova dvojica ne budu eliminirani. Daleko sam od toga da budem fan ijednog od ova dva političara. Međutim, ti zagovornici demokratije bi morali voditi računa da su njih dvojica, a ne neki drugi, osobito ne oni koji se sviđaju inostranim arbitrima našeg prava na postojanje i europeizam, dobili plebiscitnu podršku na općim izborima za najvažnija politička tijela i funkcije. Drugo, oni bi morali znati da ni do ovog stupnja približavanja naše države Uniji ne bi došlo da nije došlo do sporazuma ove dvojice ljudi oko uređenja policijskih snaga u zemlji i općeg političkog odmrzavanja, što je otvorilo dalji put ka Uniji. I umjesto da, ako se tu radi o onima koji poštuju demokratiju i koji uistinu žele da pomognu naš put ka Europi, imajući u vidu da se bez razumijevanja između ova dva političara ništa ne može ozbiljno dogoditi u ovoj zemlji, pokušaju stimulirati njihovo razumijevanje i sporazumijevanje, oni čine sve da njihove odnose pogoršaju i spekuliraju na razne načine oko toga da ih eliminiraju.
To može značiti samo jedno, a to je da sponzorima ovakvih instituta, a nemojmo se zavaravati da ne znamo ko su ti sponzori, ne odgovaraju jake političke ličnosti koje imaju svoje koncepte i politike i da je napredak moguć samo u smislu napretka njihovih koncepata, a ne eliminacije tih ljudi i dovođenjem na kormilo poslušnika sličnih onima koji su pristajali na sve, pa i na rušenje autoriteta najviših državnih institucija sopstvene države. Dvadeset godina su oni, koji iz tišine i mraka odlučuju o nama, imali oko sebe mekušce koji su na sve pristajali i gdje se mi to danas nalazimo. Politička realnost za njih je ono što oni misle i što su stvorili kod nas, a za nas je to neizdrživo stanje raspadanja društva. Za nas je realnost da znamo ko smo, šta želimo i da tražimo rješenja pod uvjetima koji definiraju mogućnosti proistekle iz međunarodnog prava, historijske istine i realnosti, a sve drugo je za nas nametanje tuđe volje.