Kolumne

Historijski sporazum

Muhamed Filipović
Muhamed Filipović

Prvo ću se, dakle, osvrnuti na "historijski sporazum", o kojem su vođeni pregovori tokom ljetnih mjeseci 1991. godine, da bi u ranu jesen bili grubo prekinuti od strane Alije Izetbegovića i SDA (voditelj TV emisije, u kojoj su Adil Zulfikarpašić i Nikola Koljević saopćavali javnosti preliminarni tekst sporazuma, dobio je telegram iz Centrale SDA, u kojem je odbijen ne samo tekst o kojem je postignuta određena saglasnost, nego je bila odbačena čak i sama ideja i svaka mogućnost sporazuma), čime je ova inicijativa, koja je počela davati rezultate, ne samo u toku sporazumijevanja, nego i u poboljšavanju odnosa na terenu, neslavno završila.

Pregovori su vođeni na inicijativu Adila Zulfikarpašića i moju. U njima smo učestvovali, s muslimanske strane, nas dvojica, a sa srpske strane pokojni Nikola Koljević i Momčilo Krajišnik. Pregovori su započeli uz punu saglasnost Alije Izetbegovića, koji nam je dao plan da pregovaramo u ime Muslimana, jer mi nismo željeli da pregovaramo bez njegovog mandata, a srpske predstavnike je ovlastio Radovan Karadžić, koji je i sam učestvovao u prvom razgovoru prilikom otpočinjanja pregovora. Inicijativa za pregovore nastala je zbog očitog i stalnog pogoršavanja stanja u zemlji i napetih odnosa između nacionalnih stranaka, od kojih su se neke već uveliko vojno organizirale i naoružavale i ušle u sistem vojnih i policijskih organizacija susjednih država (Jugoslavije i Hrvatske), dok su Muslimani bili bez ikakve podrške sa strane, bez oružja i između čekića i nakovlja, tj. hrvatskih i srpskih želja za prisvajanjem naših teritorija i priključenjem matičnim državama. U razgovoru s Izetbegovićem smo ukazali na sve te okolnosti i krajnje zabrinjavajući tok stvari i zatražili od njega da pregovara sa Srbima, s kojima je njegova stranka bila u savezu i vladala zemljom, a s kojima je bilo najviše napetosti u odnosima. On je rekao da se slaže s nama u analizi i ocjeni da je krajnje vrijeme da se pregovara, ali da njemu Srbi više ne vjeruju, te je nas dvojicu zamolio da pregovaramo u ime Muslimana. Znajući Izetbegovićevu kolebljivost i sklonost da demantira i sebe, a kamoli nas, ja sam kazao da mi trebamo njegovu javnu izjavu da odobrava pregovore i podržava naš pregovarački plan. Mislio sam, naivno, da će to biti dovoljno da se izbjegnu moguće situacije osporavanja našeg pregovaračkog mandata.

Pregovori su otvoreni početkom jula jednim razgovorom, u kojem su učestvovali Adil Zulfikarpašić i ja s jedne i Radovan Karadžić, Nikola Koljević, Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić sa druge strane. Karadžić je znao (od Izetbegovića) da smo ovlašteni da pregovaramo i zbog toga je i pristao na pregovore, u kojima su se glavna pitanja ticala naših odnosa i budućnosti Bosne i Hercegovine. Glavno pitanje je bio raspad Jugoslavije, do kojeg je već došlo zbog izlaska iz nje Makedonije, Slovenije i Hrvatske. Pitanje od kojeg su pregovori morali započeti bilo je kako će se Bosna i Hercegovina i njene glavne političke snage ponašati u toj situaciji. Budući da smo mi bili inicijatori pregovora, ja sam rekao da smo pregovore inicirali kako bismo na miran i civliziran način riješili glavno pitanje, a to je pitanje odnosa BiH prema Jugoslaviji, koje implicira i odnose između Srba i ostalih naroda u Bosni i Hercegovini. Rekao sam da znam da Srbi žele pod svaku cijenu da Bosna i Hercegovina ostane u Jugoslaviji. Muslimani u načelu nemaju ništa protiv toga, jer mi nismo nikada mislili o nekoj muslimanskoj nacionalnoj državi i ne smeta nam da sa Srbima i Hrvatima živimo u zajedničkoj državi, kao što smo živjeli u cijeloj svojoj historiji. Ono što mi od te zajedničke države zahtijevamo i od čega ni mi nikako nećemo odstupiti, je da Bosna i Hercegovina ostane teritorijalno cjelovita i državno suverena, a Muslimani potpuno ravnopravni, dok se o svim drugim aspektima odnosa u zajedničkoj državi može postići sporazum. S obzirom na ponašanje Srbije u zadnjih nekoliko godina i njenu želju da mijenja stanje stvari u Jugoslaviji i s obzirom na rat u Hrvatskoj, kojeg u stvari vodi Srbija i za koji vjerujem da će se slomiti na lokalnim Srbima, bez obzira na ozbiljne razloge njihovog nezadovoljstva Tuđmanovim režimom i ulaskom ostatka ustaša u taj režim, kao i ustavnim rješenjima koja sve druge narode svode na status manjina u Hrvatskoj, nije ispravno započinjati rat. To govorim zbog Srba. Oni imaju loša sjećanja na ustaški režim, zbog genocida koji su ustaše nad njima vršile, ali Srbi bi trebalo da znaju da su u toj situaciji imali i političku i moralnu podršku svih poštenih ljudi i 80% Muslimana u Bosni i Hercegovini, koji su već u ljeto 1941. godine odlučno odbili ustašku genocidnu politiku u Muslimanskim rezolucijama. Ako bi Srbi danas započeli neki novi rat, a u Bosni i Hercegovini bi taj rat bio rat protiv Muslimana, oni će biti izolirani u svijetu i neće uspjeti u ostvarenju svojih ciljeva. Zbog toga je za nas sve najbolje da postignemo sporazum o uvjetima pod kojim će Bosna i Hercegovina moći ostati u Jugoslaviji i na taj način će Srbi ostvariti svoj najbitniji cilj o ostanku u zajedničkoj državi s ostalim Srbima, a Muslimani biti zadovoljni svojim statusom i položajem Bosne i Hercegovine u budućoj zajedničkoj državi. Jugoslavije više nema i treba stvarati novu zajedničku državu i mi stojimo na stajalištu da to bude savez država koje žele ostati zajedno zbog brojnih historijskih, političkih, kulturnih, ekonomskih i strategijskih razloga, a mi i zbog velike muslimanske manjine u Srbiji i Crnoj Gori. Zulfikarpašić je govorio o tome da pregovori treba da se razlikuju od pregovora koji se kod nas uobičajeno vode i da započnemo od toga što ćemo fiksirati naše minimume, tj. ono od čega ni jedna ni druga strana neće nikako i nikada odstupiti. Mi Muslimani nećemo nikada pristati na podjelu Bosne i Hercegovine i dovođenje u pitanje njene ustavnopravne i historijske individualnosti u bilo kojoj varijanti buduće države. Za Srbe pretpostavljamo da je najvažnije da ne žele izaći iz zajedničke države s ostalim Srbima. Usvajanjem ova dva načela mi smo veoma blizu sporazumu koji može donijeti mir i sigurnost u ovoj zemlji i među nama. Radovan Karadžić je podržao pregovore i rekao da je za Srbe najvažnije da ostanu u Jugoslaviji i u nekoj formi državne veze s ostalim Srbima, ma kakva ona bila, te da je to načelo ono što određuje njihovo političko ponašanje. On podržava pregovore i uvjeren je da oni mogu doprinijeti da se situacija smiri i izbjegnu dalje komplikacije koje prijete miru u zemlji. I ostali učesnici ovih preliminarnih razgovora su izrazili zadovoljstvo zbog otpočinjanja ozbiljnih i sadržajnih razgovora o najbitnijem pitanju naših odnosa, tj. definiciji uvjeta pod kojima je Bosna i Hercegovina spremna ostati u državnoj zajednici sa Srbijom i Crnom Gorom, a da Muslimani budu potpuno ravnopravni u toj zajednici bez ikakvih ograničenja i diskriminacija. Zajedno smo zaključili da ćemo o toku pregovora obavještavati Izetbegovića i posebno Stjepana Kljujića, kako bi i Hrvati bili u toku i kako bi znali da ovdje nema ništa antihrvatsko, osim da mi želimo da spriječimo rat u zemlji i da ne želimo da budemo uvučeni u rat između Srbije i Hrvatske. Taj prvi razgovor mogao se ocijeniti kao veoma dobar početak. Osnovna načela su bila da Bosna i Hercegovina ostane u Jugoslaviji, čime bi bio realiziran najvažniji cilj srpske politke, a da Bosna i Hercegovina zadrži puni suverenitet, ostane u svojim historijskim granicama sa statusom države koja s ostalim članicama zajedničke države ima spoljnju politiku, vojsku, carine, novac i opću ekonomsku politiku, dok je u svim ostalim aspketima samostalna. U budućim pregovorima je trebalo ove elemente konkretizirati u osnovnim definicijama budućih odnosa. Koljević je zamolio da se o tome zvanično obavijesti i Slobodan Milošević, jer je u cijelu stvar involvirana i Jugoslavija. Kako mi nismo imali ništa protiv toga, to je ovaj prvi sastanak završen sa osjećanjem da smo uspješno otvorili pregovore i postavili solidnu osnovu za sporazum.

Osjećanje da je učinjeno nešto dobro imalo je svoje opravdanje u daljem toku pregovora koje smo vodili Adil i ja s Koljevićem i Krajišnikom. Oni su informirali rukovodstvo SDS-a, a mi smo informirali Izetbegovića o toku pregovora, a u potrebnoj mjeri i Stjepana Kljujića. Nije prošlo mnogo vremena, a mi smo došli do nacrta sporazuma u kojem su izraženi elementi o kojima smo se sporazumjeli. Sporazum je predviđao da smo saglasni oko toga da Bosna i Hercegovina ostane u okviru zajedničke države sa Srbijom i Crnom Gorom, uz uvjet da ima položaj potpuno ravnopravne i suverene države jednak ovim dvjema i da je neovisna i suverena u onoj mjeri u kojoj su to i one u odnosu na sopstvenu sudbinu. Bosna i Hercegovina mora ostati u svojim historijskim granicama koje su nepovredive. U njoj ne može biti nacionalno definiranih teritorija. Zajednička država će biti savez država (naš stav) ili savezna država (stav srpske strane), gdje je došlo do jedinog razmimoilaženja, a dogovor će dobiti podršku EU. U Bosni i Hercegovini neće biti unutarnjih teritorijalnih separacija. Vojska koja će biti stacionirana u Bosni i Hercegovini biće sastavljena od Bosanaca i Hercegovaca i njom će komandovati general koji je Bosanac ili Hercegovac. U zajedničkoj državi će delegacije država članica imati veto u svim pitanjima koja se tiču opstanka i vitalnih interesa njihovih nacija i država. Kada je sve ovo utvrđeno, održan je plenarni sastanak pregovarača uz učešće lidera obje strane, tj. Izebegovića i Karadžića, na kojem smo pokojni Nikola Koljević i ja izložili ono oko čega smo postigli sporazum, kao i ono oko čega se još nismo potpuno složili (savez država ili savezna država). Izetbegović, koji je prilikom dolaska iz posjete SAD, na aerodromu izjavio da zna da su pregovori u toku i da ih odobrava, sada je izjavio da smatra da su pregovori uspješni i da je nacrt teksta budućeg sporazuma dobar te predložio da "dvojica profesora" (Koljević i ja) definiraju konačnu verziju teksta. Na to sam ja upozorio da nismo došli do pune saglasnosti oko prirode buduće zajedničke države, što je on ocijenio kao marginalno. Srpska strana je tražila da pregovarači odu u Beograd i da se razgovara i s Miloševićem. To nije bilo nužno jer je on svakodnevno bivao informiran (Koljević ga je svaki dan obavještavao o toku pregovora), ali smo mi prihvatili taj zahtjev i zbog naših partnera, ali i zbog toga da ocijenimo kako se onaj koji vodi cijelu srpsku politiku odnosi prema cijelom pitanju. S Miloševićem smo razgovarali Zulfikarpašić i ja. On je bio zadovoljan postignutim i počeo je govoriti o tome kako Srbi nemaju ništa protiv Muslimana i kako u Beogradu ima 150.000 Muslimana, a u ostaloj Srbiji gotovo pola miliona, da ne računa Albance. Na to sam mu ja replicirao da je Beograd jedno, a Sandžak ili Bosna i Hercegovina drugo, a i što se tiče Muslimana u Beogradu, kad ih ima 150.000, upitao sam ga zašto im već 40 godina odbijaju zahtjev za izgradnju barem još jedne džamije nego se tiskaju u maloj Bajrakli džamiji, dok Srbi sebi grade najveći hram na Balkanu. Predložio sam da se ne razgovara o blagodeti položaja Muslimana u Srbiji nego o rješenju pitanja odnosa naših država. On se složio i odmah predožio da u smislu potvrde dobre volje i ozbiljnosti njihovog odnosa prema ovom sporazumu, kako je u Bosni i Hercergovini većina Muslimana, on predlaže da prvi predsjednik buduće države bude Alija Izetbegović, a da Bosna i Hercegovina bude jedinstvena vojna oblast u kojoj će služiti samo Bosanci i Hercegovci i da komandant te oblasti uvijek bude general koji je Musliman. Sve ovo je našlo snažnog odjeka u srpskoj, ali i bosanskoj javnosti, osobito ondje gdje Srbi i Muslimani žive pomiješani. Odnosi su relaksirali i svijet je odahnuo. Međutim, to se nikao nije svidjelo Tuđmanu, koji je Bosnu i Hercegovinu tretirao kao stratešku rezervu i želio je da Muslimani postanu tampon između Srba i Hrvata. Sa druge strane, neki desni krugovi u SDA su smatrali da je mala stranka Adila Zulfikarpašića i moja (svega tri poslanika u Skupštini) ovim pregovorima dobila silnu afirmaciju i da dobiva sve veću podršku muslimanske javnosti. Vjerojatno u tome treba tražiti razloge da se SDA i Alija Izetbegović odluče preko noći i bez ikakve najave da grubo i uz opasnost otvaranja nezaustavljive krize odnosa prekinu ove pregovore, diskvalificiraju mene i Adila i otvore onaj zloćudni tok zbivanja koji je uveo Bosnu i Hercegovinu u najteži i nakrvaviji rat u njenoj historiji. Najveća žalost je u tome što su svi učesnici rata, bez obzira na njihove planove i nade dobili mnogo manje nego su mogli dobiti ovim sporazumom.  

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Izdvojeno
Najčitanije