Kolumne

O značenju toponima

Muhamed Filipović
Muhamed Filipović

Negativno djelovanje nacionalističkih ideja i koncepcija nigdje nije tako obimno zahvatilo historijske korijene i sadržaje našeg života i stanje odnosa u našoj zemlji i nije imalo takve negativne, čak i genocidne posljedice, kao što se dogodilo u oblasti toponimije. Odnos vladajućih nacionalističkih snaga i organizacija prema toponimima graničio je s onim što se moglo vidjeti u historiji fašizma i komunizma.

Toponimi su vrsta riječi koje označavaju imena mjesta, njiva, pašnjaka, polja, naselja, gradova, ulica, trgova, dijelova grada i naselja i slična mjesta. Spadaju u oznake koje daju prve informacije o određenim mjestima, o ljudima, kulturama, vjerama i običajima onih koji žive ili su živjeli na tim mjestima i spadaju u prvorazredne historijske i kulturno-historijske izvore i spomenike.

Njihovo uništavanje predstavlja akt brisanja znakova postojanja ljudi, pojedinaca i zajednica etničkog, nacionalnog, vjerskog ili kulturnog karaktera, zbog čega ta imena i predstavljaju sastavni dio historijskog spomeničkog obilježja i karakteriziraju prostor. To je razlog da se nasilna i unilateralna promjena toponima mora smatrati, a osobito kad je masovna da se mora kvalificirati, kao akt nasilja koji briše znake postojanja određenih vrsta ljudi, da iz memorije društva briše znakove postojanja određenih grupa, njihovih kultura, vjera i civilizacijskih oznaka, te svaki takav akt, po definiciji genocida koju daje Deklaracija o genocidu OUN-a, predstavlja genocidnu radnju i shodno načelu da Deklaracija ima snagu zakona i za našu državu, ovakve akte država treba sudski goniti.

Jedna od nesreća naše historije tokom zadnja dva vijeka sastoji se i u nedostatku kontinuiteta historijskih tokova, pa i toponimije. Na našem prostoru je nastalo više nasilnih promjena i historijskih početaka, sa kojima su povezana brojna nasilja nad proteklom historijom koja se sastoji u brisanju svega prošlog i nametanja novog, što nije organski izraslo iz života ljudi i zemlje nego je silom u njega unošeno.

Zbog toga je svaka politička promjena na našem prostoru značila novi početak u našim životima. Sve je počinjalo iznova, bilo da se radilo o vlastima, dinastijama, političkim oligarhijama i moćnim pojedincima. Oni su se mijenjali, a svaka je nova vlast započinjala negiranjem svega prethodnog, a to je najlakše ostvarivano promjenama toponima. Koliko li je samo nepoznatih nam sultana, careva, kraljeva, prestolonasljednika, prinčeva, vojvoda, poglavnika, predsjednika i sličnih veličina osvanjivalo po našim gradovima niko ne bi mogao tačno reči.

Život je i dalje tekao ustaljenim tokovima siromaštva, a iluzija da se nešto mijenja stvarana je promjenom imena gradova, naselja i ulica, a brisanjem jednih i stavljanjem drugih, stvaran je privid promjena za utjehu siromašnima. Privid da se nešto mijenja trajao bi dok sve opet ne bi počelo da se mijenja, da se vraćaju stara ili izmišljaju nova imena.

Da je to tako govori nam iskustvo i osobito naša najnovija historija, za koju možemo reći da se u ovoj sferi sve dešavalo upravo sukladno definiciji akta masovne i nasilne promjene toponima kao specifične vrste genocida. Historiju je najlakše mijenjati promjenom njenih spoljašnjih znakova, kao što je njeno tumačenje ili njene oznake sadržane u toponimiji.

Radi se o ogromnom nasilju politike nad imenima gradova, naselja, ulica, trgova i dijelova naših gradova, sa željom da se iznudi gubitak historijskog, civilizacijskog, kulturno-historijskog, vjerskog, etničkog i nacionalnog identiteta tih mjesta i da im se nametne sasvim novi i nasilno uspostavljeni identitet. Takva praksa se uvijek pokazuje kao dvosjekli mač.

Ne samo da svako nasilje dovodi do reakcije, nego se upravo time pokazuje lažnost nasiljem uspostavljenih identiteta prostora jer historija se ne može mijenjati unazad, nego samo unaprijed. Niko mene i slične ne može natjerati da Gornji Šeher ili banje u njemu zovem drugačije nego kako su oduvijek zvani.

Stupnica je Stupnica i Mejdan je Mejdan. Kraljev drum je to što je bio, a neka svako sebi pravi neku drugu banju ili drum, ali na nekom drugom mjestu, a neka ne dira što je trajalo vijekovima i nije nikome smetalo, osim šovinistima. To se isto odnosi i na u obimu manje, ali jednako nasilne promjene imena ulica u Sarajevu, gdje su imena ulica mijenjana unilateralno i bez znanja i pristanka svih stanovnika.

U nas svi tvrde da su demokrati. Tvrdili su to i ranije, a pogotovo od kada topovi ne pucaju. Ako je tako, kako su ti demokrati mogli da čine nasilne akte promjena bez uzimanja u obzir postojanja i saglasnosti drugih, koje demokratija uvijek podrazumijeva. Mijenjati ono što fundamentalno mijenja karakter tla i to unilateralno i u vrijeme rata, samo je po sebi nedemokratski i nasilno i kao takvo nelegalno, a u sadržini i značenju je genocidno.

Mijenjati ono što se tiče opstanka i legitimiteta cijelih naroda, a ne uvažavati da i oni imaju prava, moguće je samo kad se cijeli narodi, vjerske i druge društvene skupine ne smatraju legitimnim i legalnim u državi, a to je fašizam - nema druge riječi da se kaže šta se to nama, po cijeloj Bosni i Hercegovini, dogodilo u pogledu imena gradova, naselja, trgova, ulica i dijelova gradova u zadnjih petnaest godina.

Dogodilo se divljanje najnižih nacionalističkih strasti i trebali bi se početi liječiti od te opake bolesti. Ako smo demokrati onda sve te promjene moramo proglasiti nelegalnim i vratiti na ponovno demokratsko razmatranje i odlučivanje, pa se tada neće moći reći da su izvršena genocidna nasilja i da su naši gradovi postali izlozi nacionalističkih mitova, umjesto prostora zajedničkog života ljudi koji ovdje žive stotinama godina.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije