Kad bukne rat, prva pogine istina! Ova rečenica britanskog političara i pisca Artura Ponsobija najbolja je slika Dobrovoljačke ulice i dešavanja u njoj prvih dana maja 1992. godine, kada je život izgubilo, po riječima jednih 42, a po riječima drugih sedam ili šest vojnika Jugoslovenske narodne armije.
Za jedne je 3. maj 1992. godine dan kada su odbranjeni Sarajevo, Bosna i Hercegovina i njen suverentitet, a za druge datum kada je počinjen ratni zločin. Dva naroda, dvije istine, a jedan rat. S jedne strane opelo, a s druge el fatiha, minut ćutnje i ratna zastava.
O zločinu u Dobrovoljačkoj ulici sve se zna. Ko ga je planirao, zbog čega, ko je naredio napad, ko je prvi opalio metak, kome je taj gnusni zločin tada odgovarao i šta se postiglo njim. Sve je poznato, video i audio dokumentovano, objelodanjeno, ali na kraju ništa i odgovornih za smrt 42, sedam ili šest momaka nema, jer tako je navodno rekao i Džud Romano, međunarodni tužilac, i to, kako kažu, na bazi 352 izjave svjedoka i 412 materijalni dokaza.
Nije slučaj "Dobrovoljačka" jedini.
Svi ratni zločini počinjeni u BiH od strane ovih ili onih imaju svoje istine, samo zavisi iz kojeg ugla se na njih gleda, na kojem jeziku i pismu se o njima govori i piše i iz koje kuhinje i teritorije se na njih gleda. BiH unutar sebe još nije raščistila sa zločinima iz Drugog svjetskog rata, a kamoli sa zločinima koji su počinjeni prije 20 godina i koji nam se, nažalost, svako malo preko političara i "bolesnih umova" serviraju kao da su juče bili.
Zločin je zločin i žrtva je žrtva, isto boli, i tek kad to shvatimo, kad iz dnevne politike, novina, portala i s TV ekrana "izbacimo" obilježavanje godišnjica, služenje parastosa, fatiha ili misa možemo se nadati da se događaji devedesetih neće ponoviti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.