Prije tačno godinu dana, ujutru, nešto nakon šest časova, probudio me telefon. Nervozan glas moga oca čuo se sa druge strane linije.
Pitao me je šta se to dešava i "je li tačno ono što javljaju na televiziji".
Uspaničeno mi je, kao desetogodišnjaku, nekoliko puta sugerisao da ustajem, naiđem i po brata, te da dođemo kući, jer, kako je rekao, "ovo ne sluti na dobro". Objasnio sam mu da nismo ugroženi i da ne brine.
Nisam više mogao da spavam. Ušao sam na portale i vidio da je u nekoliko bh. opština vanredno stanje. Ubrzo potom, doslovno iz sata u sat, situacija je postajala sve dramatičnija. Voda je nosila sve pred sobom. Katastrofa nesagledivih razmjera.
Ti dani su me podsjetili na ratna dejstva. Gasili su se životi, ljudi su ostajali bez svojih domova, postajali su izbjeglice u mirnodopskim uslovima. Vapaji ugroženih čuli su se na sve strane. Bol, patnja, neizvjesnost i strah vidjeli su se na svakom licu.
Danas, godinu dana nakon stravične prirodne nesreće, situacija u pogođenim područjima je poprilično normalizovana.
Obnovljen je dobar dio kuća, a na ljudima, koji su u maju 2014. godine najviše ispaštali, vidljiva je ohrabrujuća doza optimizma.
Čini mi se da smo postali mnogo jači nego što smo bili. I uvjeren sam, pobijedili smo surovu sudbinu ponajviše zato što su se u nama probudile najplemenitije ljudske osobine.
Imali smo nezapamćene poplave. Imamo još mnogo problema, jer smo zbog vodene bujice i klizišta ostali bez puteva, mostova, stambenih i poslovnih objekata, ali i radnih mjesta.
Međutim, ako narodi u BiH budu onoliko jedinstvani koliko su bili prošlog maja, nema te nesreće koju ne možemo savladati.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.