Mnogo toga je ispričano na temu nasilja na sportskim manifestacijama kod nas i u regionu, povučeni su neki (nedovoljni) potezi, ali se u osnovi ništa nije promijenilo.
U Mostaru su napadnuti izletnici jer ih je neko zamijenio za rivalsku grupu navijača, u Beogradu na "vječitom" derbiju je bilo svega a ponajmanje fudbala. Scene tuča na tribina su slika društva i možda najbolje pokazuju kako se mladost u ovom trenutku osjeća u njemu.
Ljuti, agresivni, nezadovoljni, razočarani, besposleni, obespravljeni iskoriste priliku i sve to ispolje tako što se potuku sa istim takvima na tribinama, ali iz "neprijateljskog" tabora. Završe u zatvoru, ubrzo izađu i sve opet iz početka. U tome im prođe mladost, a kad vrijeme učini svoje, onda je kasno za bilo šta. Policija je djelovala, ali svima je jasno da to nije rješenje. Odakle krenuti? Psiholozi i sociolozi će reći - krenuti prvo od svog praga, od kućnog vaspitanja, preko škola i državnih institucija.
Kada bi se ovako radilo možda bi i imalo efekta, ali realno u ovom trenutku to je ideja koja ko zna kada i da li će ikad biti realizovana. Zašto? Zato što realno nikog nije briga i svi se prave kao da to nije njihov problem sve do trenutka kada ih ne opeče.
Kada se nečije dijete vrati krvavo sa stadiona jer navija za "pogrešan" tim, onda svi skaču i pozivaju na pravnu državu da djeluje. Svima su puna usta floskula da djecu treba skloniti sa ulice i usmjeriti ih ka sportu, a kad, recimo, treba izaći ispred svog dvorišta na radnu akciju sređivanja terena za fudbal i igrališta za djecu onda su odjednom svi zaposleni.
Okretanje glave je nešto najgore što u ovom momentu možemo da učinimo i obiće nam se o glavu kao bumerang kad-tad. Znamo to dobro svi, samo se pravimo blesavi.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.