Tog jutra se probudio tužan, ali bezbrižan. Znao je da nikada više neće ubaciti ključ u bravu na svojoj obućarskoj radnji i da je poslu koji je radio decenijama konačno kraj. Ne postoji više nijedan razlog zbog kojeg bi trebalo da razmišlja o tome kako da uplati doprinose za svoja dva radnika i da razbija glavu kojom magijom da sakupi novac za sve nagomilane dadžbine.
Od sada više njegova noćna mora nije ni kvar na fiskalnoj kasi, za čiju kupovinu je trebalo popravljati cipele gotovo cijeli mjesec. Još sinoć ju je ostavio u ćošak i potrudio se da što prije zaboravi na njeno postojanje i stalno servisiranje.
Od danas mu to više nije važno. Na radnji koju je naslijedio od oca još je sinoć na vratima zalijepio natpis "zatvoreno."
Bilo mu je teško, sjetio se svih trenutaka kada je popravljajući gomile potpetica obuće gradskih dama i izlizane cipele seoske studentarije bezbrižno razgovarao sa mušterijama.
"Dobro jutro, gospođo Milena. Evo ih, kao nove. Spremne za 1.000 novih šetnji", rekao je.
Nakinđurena gospođa bi zadovoljno davala novac i rekla smijući se: "U treći brak sam zakoračila u njima, a sada, kada ih pogledam, poželim da se u njima udam i četvrti put."
Da, to su bila vremena kada se moglo raditi i živjeti. Istina je da je za dobre majstore uvijek bilo posla, ali su šupljine u džepovima mojih mušterija postale prevelike da bi brinule o rupama na svojim cipelama, konstatovao je onako za sebe.
Od tog jutra zajedno sa okretanjem table na radnji na "zatvoreno" nije više brinuo o poslovanju svoje male radnje, ali je nestao i najveći broj razloga da ustane ujutro.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.