Sjećam se vremena kada su ruski i američki predsjednici imali obostrano poštovanje.
Sjećam se kada je Rusija nakon 11. septembra dozvolila NATO-u da koristi njenu teritoriju za borbu protiv talibana u Avganistanu. Kondoliza Rajs se prisjetila da joj je tada Vladimir Putin rekao da Rusija neće dizati borbenu gotovost jer je Amerika podigla svoju gotovost nakon napada Al Kaide. Bio je to istinski znak uzajamnog povjerenja dvije supersile.
Tih dana je, malo u šali malo u zbilji, američki državni sekretar Kolin Pauel pitao Putina hoće li Rusija ući u NATO, a Putin mu, uz osmijeh, odgovorio da Rusija ako odluči da uđe u NATO, ne želi čekati u redu. Nisu tako davno bili ni uspješni razgovori o smanjenju nuklearnih arsenala i zajednički rad na sprečavanju iranskog nuklearnog programa... Onda je došao irački rat i pojavile su se prve pukotine. Pa je onda došla Gruzija. Inače, zanimljivo je da je vojska SAD u Gruziju došla na molbu Rusije da pomogne u obuci gruzijske vojske da suzbije čečenske teroriste koji su s njene teritorije napadali Rusiju. Kada su Rusija i SAD sarađivale, cijeli svijet je profitirao. Svi smo bili sigurniji, optimističniji. Budućnost se nekako činila svjetlijom. Tako je bilo i kod nas na Balkanu. Srbija je mogla širiti odnose i sa Zapadom i sa Istokom a da to nikom ne smeta. I u BiH smo i mi mogli bezbrižno razmišljati o našoj evroatlantskoj budućnosti, bez straha da ćemo se nekome zamjeriti.
E, ta vremena su prošla. I sada mi maleni moramo paziti na svaki korak, svaku izgovorenu riječ. U međunarodnim odnosima hodamo kao po jajima, sve u strahu da će nas sa Zapada ili Istoka neko ošinuti iza ušiju.
Politički i bezbjednosno, mi Srbi pripadamo Zapadu. Kulturno i vjerski, dio smo Istoka. Kako se opredijeliti? Neka nam neko kaže, ili da sami sebi navučemo luđačku košulju. Ako se nastavi, ovu šizofrenu situaciju nećemo preživjeti normalni.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.