Sjećam se kao danas da je bilo, 1994. godina, dječak sa šmrkljama u nosu čuje škripu starih vrata, nespretnim hodom ustaje s poda gdje se igrao s polupanim autićem.
A na vratima poznato lice, lice čovjeka koji mu je podario život. Bradat, čupav, pocijepane uniforme, prljavih čizama, s puškom prebačenom preko ramena, nožem i bombama za pojasom.
"Sine moj, došao tata." Stežu se ruke, i velike izranjavane i male nevine. "Tata, hoćeš li mi dati pušku da se igram, kao prošli put", izgovorio je maleni ja tada, jer puška je bila najzanimljivija, nekad i jedina igračka.
S puškom si se mogao hvaliti drugarima, puška je bila nešto važno u očima tadašnje djece, šta, ni do danas nisam shvatio.
"Hoću, srećo moja, hoću, samo da tata ostavi stvari", govori bradata glava.
Dva dana "čuvanja straže", s tatinom puškom, zamišljenog pucanja u "neprijatelje", dugih zagrljaja, onih snažnih, i igranja su magloviti, kao da se nisu ni desili. Sljedeće što je kristalno jasno je dječak sa šmrkljama u nosu kako gleda kroz prozor na koji ga je podigla komšinica iz stana preko puta. Čupava glava izlazi iz ulaza u pratnji žene mu, majke šmrkljavog dječaka. Dječak plače, govori: "Tata, ne idi, kuda ćeš", ništa mu nije jasno, ispred zgrade dvoje ljudi tužnih pogleda gledaju u uplakanog dječaka.
Dječak je u međuvremenu odrastao, završio školu, zaposlio se i živi kako-tako. Puške više nema, kosa je otpala, ono malo što je ostalo posijedilo je. Ostali su samo tenzija i strah. I četvrt vijeka poslije rata majke i dalje strahuju hoće li pripucati, pa će neki glavonja koji se nađe na vlasti u tom trenutku jedinog joj sina poslati da gine za "više ciljeve".
Ovo kako mi živimo nije ni nalik onom autentičnom i iskonskom miru, ali opet nije nalik ni ratu, i to je stanje koje narod najteže podnosi. Zato sljedeći put kada pomislite na rat, kada pomislite da opsujete nekome majku "četničku, ustašku i balijsku", kada pomislite da svi dugovi nisu osvećeni i presvećeni razmislite dobro želite li da vašoj djeci ovo budu najupečatljivija sjećanja iz djetinjstva.
Ja im ga ne bih poželio, ni njima, ni nikada nikome. Drago mi je što je za mnoge današnje mališane mir, kako mi reče osmogodišnja Teodora, "nešto kao, na primjer, kada ptice pjevaju, kada se djeca igraju, kada nema rata". Nemoj da se više ikada igraju puškama.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.