Svaka odgovorna i normalna zemlja, koja želi dobro sebi i svojim građanima, zna da je ljudski potencijal najveća vrijednost i temelj bilo kakvog napretka.
S obzirom na to da BiH, na našu veliku žalost, nije takva zemlja, u njoj se odluke kreiraju ne u korist već na štetu njenih građana. Čak i kada vlasti donesu neke konkretne pozitivne mjere, političari svojim neodgovornim svađama ponište i to malo rezultata koji bi se eventualno mogli ostvariti.
Ako ne vjerujete meni, otiđite do bilo koje zapadnoevropske ambasade, pred kojom redovi naših sugrađana strpljivo čekaju na red da im se u pasoš nalijepi taj svjetlucavi komad papira na kojem piše da je njen vlasnik dobio dozvolu za legalan rad. Možda će neki od vas biti šokirani, ali ti ljudi ne žale se ni na odluke Ustavnog suda, na rad Tužilaštva na predmetima ratnih zločina, niti ih interesuje šta kaže ovaj ili onaj političar. Oni se nisu odlučili da napuste svoj dom, ostave porodice iza sebe i u četrdeset i nekoj promijene život iz temelja zato što su iznervirani (ne)radom Haškog tribunala, OHR-a, međunarodne zajednice ili kako se troši novac iz evropskih fondova.
Ne, ti ljudi odlaze zato što zbog negativne selekcije, partokratije, korupije i političkog kriminala ne mogu naći posao bez partijske knjižice, kumovske veze ili političke protekcije. Oni odlaze jer su shvatili da fakultetska diploma, težak rad i zalaganje ovdje niko ne cijeni, već podobnost, pogodnost, prava krvna zrnca ili politički mig nekog lokalnog moćnika.
Svako ljudsko biće ima određeni prag tolerancije. Svako od nas ima granicu iza koje podigne ruke nemoćno u zrak i kaže "ja više ne mogu". Stotine hiljada naših najproduktivnijih građana prešlo je tu granicu. I dok nam rijeke ljudi odlaze da se nikad ne vrate, Hrvatska ukida kvote na radnike iz BiH.
Šta mislite, koliko će nas na kraju ovdje ostati?
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.